20 jul Žene bi trebalo da se udaju za svoje najbolje prijatelje

Život žene obično obilježi broj ljubavnika, broj nesretnih ljubavi i broj kupljenih cipela. Ja imam neobičnu potrebu da brojim muške prijatelje. Svaku ljubavnu priču u mom životu uvijek je slušao jedan poseban muškarac. Kako se završavala priča tako je nestajalo i muškarca koji je slušao. Nikada neću otkriti zašto.

Je li vam se ikada desilo da  kao u filmu vratite vrijeme unatrag? Kao u Amelie! Za mene su ionako mnogi rekli da sam i nju nadmašila u traženju savršene ljubavi. Ali da vratim vrijeme. Evo me, smotana studentica književnosti u romansi sa manekenom kojeg možda samo fascinira ta nesavršenost moga izgleda i ludilo u dugim prstima. Vozim se tramvajem i cupkam jer kasnim na kafu sa prijateljem. Tek sad vidim da je bio nevjerovatno zgodan i sve ono što sam tražila. Stoji na stanici i maše mi posterom grupe „The Verve“. Tad sam bila zaljubljena i u Richard Ashcrofta. Izlazim i padam mu u zagrljaj i ljubim sočno obraze. Nije visok pa mogu da mu provučem prste kroz kosu luckasto i pri tom mu tepam kao djetetu. Ne smeta mu. Sjedamo u kafić, jedno preko puta drugog. Uzimam prstima cigaretu iz njegove ruke. I brbljam dok vučem dim. Gleda me i sluša. Kažem mu da on liči na Ashcrofta, ali da je ljepši i od njega. Poslije moram kupiti sebi novi brus i neke stvari. Ići će sa mnom. U butiku, vraća zastor na kabini za presvlačenje i pokretom ruke govori da to nije to. Probam slijedeći. Pogleda i kaže da idemo. Nije rekao da je ok. Hm. Zajedno provodimo dane, noći. Briše mi sline dok slinim za manekenom. Daje mi griz jabuke dok čekamo da počne ispit. Idemo gradom i pjevamo Bitter Sweet Symphony i sudaramo se sa ljudima gledajući jedno u drugo. Nasmiješimo se i onda ga zgrabim pod ruku i kažem kako moj život bez njega ne bi bio tako lijep.

…

Oženio se i više nemamo kontakt. I dok Yann Tiersen u mojoj glavi svira 15 godina poslije ja tek vidim da je bio zaljubljen u mene, i ja u njega a da to nismo ni znali. Ili je on možda znao ali muškarci i kada znaju neće da žene znaju da ne bi znale ono što oni ne žele da se zna… (Jebote! Mi bi imali savršen brak… slušali bi The Verve, gledao bi me u brusu koji mu se sviđa, grizli jednu jabuku i bili sretni, i voljela bih nekoga ko me poznaje najbolje!)

…

Petnaest godina poslije pričam mom prijatelju o ljubavi, o čovjeku kojeg trenutno volim. Plačem mu. On kaže da ne plačem, da i on ponekad plače ali da je život sranje i da nema potrebe plakati. Kažem mu kako ga volim i da je on „moja najbolja prijateljica“. On mi snima S.A.R.S  na koncertu i šalje video da mi popravi noć i kaže, izričito, kako ne trebam ići u Tursku nikada, čak ni u mislima.

…

Trebam li da pišem dalje? Ili ću napisati epilog za petnaestak godina? Trebam li da vam kažem zašto su žene nesretne? Zaključite same.

Autorka: Luna H.

Fotografija: tumblr.com