Veruj, da ponekad svratiš u misli. Onako zadimljene, nekim nepoznatim glasovima. Nagomilaju se, u ispražnjenim pepeljarama. Za nekim prepunim praznim stolovima. Gde sede neki nama blisko različiti ljudi. Postojiš, u nekim uspavanim tonovima, razlivenim u mojoj kosi. U pogledu koji te sažeo u svoj univerzum. Lutaš. Ne mogu da te smestim u trenutak. Ne mogu da sastavim reči, koje mahnito...

A nemam te. Kad se malo bolje zamislim, gotovo da te nikada nisam ni imala, A toliko si moj Toliko si moj da to ne možeš ni zamisliti. Ne tražim dopuštenje, samo te prisvajam. To jest, jednom davno jesam. Tebe i dalje nema. A čekala sam. Čak i dok odbijam da priznam,...