Ona nikada nije razumela moju potrebu za pisanjem i razbacivanjem nekih nebuloznih stihova proizašlih iz bunila usred pijanih noći ili očaja koji se često javljao kao savršen paravan samoći. Tada sam znao kao drogiran vikati njeno ime razočaran, tužan, ili možda samo slab na lepotu kojom me nikada nije počastila. Ona nikada nije pokucala na moja vrata osim u snovima iz kojih ne izlazi, ne izbija, kojima caruje, i sve čari svog šarma nesebično daruje. Ona nikada neće saznati da su...

U sobi bez prozora samo su jedna vrata otvaraju se samo sa jedne strane u razmacima koji su se merili danima dok su dani mogli da se izbroje Već dugo ćuti čelik neprobojni paravan koji razdvaja dva sveta tvoje čudovište vapi za igrom za odmazdom nesputanim prostorom za krila U nedelju Palili su mošti velikog govornika I staro...

Do moje dvanaeste godine otac me je svakodnevno tukao. Ni moja mlađa sestra nije prolazila bolje. Pošto je majka preminula, batine su trajale duže, a novim modricama i posekotinama trebalo je čak i po mesec dana da zacele. Ja sam nekako i uspevao da izdržim...