I tada se - baš kao i večeras, Mjesec tromo kotrljao ka Staroj tvrđavi; Vrhovima prstiju smo Šarali linije našeg života,     Crvenili su nam se obrazi, a Ni vrijeme nije moglo Da se provuče kroz stisak Dlanova, ni nevrijeme.     I eto, nekako nam je Pažnja  popustila, Pa se vječnost prekinula Na oronulom mjestu Kod skrivenog osmijeha, Drhtavog pod lahorom Crvenih...

17 septembra, 2015 /