Sinoć sam te opet sanjala, dok si se borio sa svim onim vjetrenjačama što nas čekaju dolaskom svakog novog jutra. Znala sam da mi uvijek prije zore moraš nestati i otići. Razmišljam o tebi, gotovo uvijek dok se suze spuštaju niz lice. Često te prepoznam...

Sad sam daleko. Negdje na nekom otoku, tamo gdje ima puno maslina, vina i voća. Tamo gdje smokve krase nježne i široke daljine. Znam da ću sutra u pet ujutro ustati i otići po slatke krofne i peciva. Usput ću sresti nekog slučajnog prolaznika, možda...