Držim se, Asi!

Sad sam daleko. Negdje na nekom otoku, tamo gdje ima puno maslina, vina i voća. Tamo gdje smokve krase nježne i široke daljine. Znam da ću sutra u pet ujutro ustati i otići po slatke krofne i peciva. Usput ću sresti nekog slučajnog prolaznika, možda blesavog probisvijeta koji isto traga za toplim pecivom u pet ujutro. Svitanja u krilu talasa su najtoplija. Tada ti se svaki krvni sud proširi i srce mnogo jače lupa. Miris tople kafe i dobri stari probisvijet. Onaj koji ništa ne priča, samo ćuti i posmatra. Kroz glavu mi prolazi milion lijepih, nježnih i neizgovorenih riječi. One koje sam možda trebala čuti, a nisam. Ne zato što nisam htjela, već zato što sam smatrala da za sve nježne riječi ima vremena. Istog vremena koje se izgubilo, negdje između vedrog mornara i nemirnog mora. Vjerujem da čovjek mora imati nekoga koga će zagrliti kad je srećan, ali isto tako još snažnije kad je tužan. Da stisne u sebi sve one neizgovorene riječi, oslobodi svoje plavo nebo i donese fleku boje cimeta.

drzim-se-asi-blacksheep.rs

Pišem jer osjećam da nije moglo drugačije. Bar ne onako kako sam htjela. Lijepo je kad imaš čarobnjaka koji će sve tvoje bolove u trenutku ukloniti. Onaj koji će mačem uništavati ono nešto s lijeve strane, samo da budeš spašena. Nježna, daleka i vedra. Spreman da zašije već popucalo srce na pola. Nije mu bilo teško, biti boem, skitnica, tvrdoglavi čovjek sa velikim očekivanjima. Nikad neću zaboraviti taj prodorni muški glas, onaj koji kontroliše svaki korak. Taj glas je gubio bitku pred cipelama male djevojčice. Djevojčice koja se bojala da će jednog dana odrasti i više neće moći da nosi čarape raznih boja, da se smije na glas pred svima i grli sve što se zagrliti može. Kad se ti koraci umore i ne žele da idu u vrtić, jasno je prihvatio da danas neće otići na posao. Sve zbog želje jedne blesave lokne, koja danas ne želi da ide od kuće. Skidao je teške cipele, pune blata i kiše i prihvatao da ostane u kući. Hrabro za jednog radoholičara. Taj dan bi pravili kiseli kupus i žute kolače. Sjećam se da je dopuštao jednom malom i razigranom sanjaru da posudu sa kokicama prospe po svojoj glavi. Nije bilo teško, niti se postavljalo pitanje. Naravno da može! Radićemo sve što želimo, samo da donesemo puno miline svojoj duši. Bezbrižno, nježno i dovoljno da nas nauči kako letjeti bez krila. Takav junak je rastao u očima. Onako bez mana i osjećaja da je samo čovjek. Dijete ne može sagledati ničije mane, samo vrline. Ako odlučiš da ne rasteš, ostaješ ravnopravni vitez u borbi za prestol mašte. Srećan si čovjek ako ti dobro ide. Onda kada možeš da uhvatiš nekoga za ruku, natjeraš suze na oči sebi dok se boriš sa novim putevima, kojih je mnogo.

Kasnije te iste oči, spremne da se bore sa mnogo gorim ološima i bitangama gube sjaj. U tako hladnoj postelji, koju niko ne želi za sebe, sjedio je moj boem. Gledajući u taj plavi plafon, koji je ovaj put bio bez zvijezda.

„Ovo je moja unuka, ona studira književnost. Ona je pisac i voli da piše.“ Svaki put mi zastane knedla u grlu, kad pomislim na te oči pune optimizma, sreće i miline. Jer su tada bile ponosne što su čuvale jednu nježnu i smotanu djevojčicu. Istu onu koja ni danas nije ništa bolja. Naučenu da uvijek ide srcem, da ustaje sa poda samo kad joj njen Asi pruži ruku. Onu koja ni danas ne shvata da se neke riječi trebaju reći, uvijek. Djevojčicu koja je pisala o njemu u svojoj knjizi. Ne tako nježno i vedro, ali vrlo realno i pomalo sebično. Jednako hrabro da prikaže kako lanci nisu isto što i ključ koji otključava. Večeras se osjeća kao mokra ruža, spremna da sanja sva mora južna. Sigurna da s dušom dobre vile može dodirnuti more, nebo i planine. Sve to zajedno, ma koliko daleko bilo. „Stisni zube, dušu možeš vidjeti samo ako ju pogledaš iz blizine.“

Autorka: Ivana Lakić

Fotografija: weheartit.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.