Ne sluteći grlila sam Jun. I mlade nezrele smokve i mladu nezrelu sebe. I tebe. Grlila sam bašte i gerbere, voćnjake, šljivike dužine travnatih mora, ali rakiju bih odbila i mušmule. Grlila sam sok slatkih reči iz zimskog bureta, grlila dete i staricu, moje prijatelje iz večernjih šetnji. I tebe. I uvek bi zamirisalo novo, nedirnuto, jutro i ćutanje starog telefona, žicu razvučem sve do...
Noćas je umro, neko tvoj. Na ulici. Među prolaznicima. Tramvajima i noćnim autobusima. Zakoračio kroz život. I tek tako, naprečac, iz njega iskoračio. Noćas je neko tvoj. Mrtvo telo na trotoaru. Još neohlađeno. Praznih pluća. Za dušu olakšano. Noćas je tvoj neko. Jedna nova zvezda u sazvežđu. Ka oblacima, nečujno uzleteo. Noćas je neko tvoj. Ili možda čak ti. Mrtvo telo. Nad kojim vetar i mrak, jedino bdi. Ne čuju...
Sjećam se, mirisala je buket koji sam joj te noći donio i kao da mu je svakim udahom krala svježinu i filtrirala je kroz oči, tako me je gledala. - A zašto si mi baš ovo žuto cvijeće ubrao? - pitala je znatiželjno. - Znaš, sjedio sam...