31 avg Sjećam se

Sjećam se, mirisala je buket koji sam joj te noći donio i kao da mu je svakim udahom krala svježinu i filtrirala je kroz oči, tako me je gledala.

– A zašto si mi baš ovo žuto cvijeće ubrao? – pitala je znatiželjno.

– Znaš, sjedio sam na klupici pored ogromnog, maminog cvjećnjaka i dugo razmišljao koje me cvijeće na tebe podsjeća. Sve je bilo svježe i šareno, baš kao i ti. Ali onda sam primjetio da se ovo žuto najslabije njiše na vjetru, da je poprilično stabilno i jako, djelovalo je samostalno i hrabro, nekako dostojanstveno, koliko god to glupo zvučalo. E zato! To me nekako podsjetilo na tebe. – odgovorio sam tek pomalo ponosan svojim zapažanjem koje me dovelo do tog izbora.

– Vau! Sad želim da nikad ne uvene! Zna li tvoja mama recept za to? – dodala je luckasto.

– Čekaj, a zašto si pomislila da baš to cvijeće nije vječno? – pitao sam je sa podignutom lijevom obrvom koja mi se instinktivno izvijala kad god bih zašao duboko u misli.

– Pa eto, ubrao si ga, staviću ga u vodu, ali za par dana će da uvene i ja ću da ga bacim. Cvijeće, kao i svako drugo cvijeće. – rekla je dok sam joj na krajevima usana čitao čuđenje zbog gluposti mog pitanja.

– Ali to je prvo cvijeće, nisam ti do sad nikad poklonio ništa slično. – rekao sam tonom kao da govorim da su dva plus dva tri.

– Da, ali brate, to je cvijeće! Postojim 23 godine, znam šta je cvijeće! Studiram biologiju, znam šta je biljka! – rekla je već vidno uznemirena.

– Da, ali kakve veze to ima sa životom? – počeo me zbunjivati naš razgovor.

– Kakvim sad životom, brate, šta lupaš? Pričamo o jebenom cvijeću! – prevrnula je očima.

– Ne, nismo se razumjeli, ja pričam o životu. Pričam o životu jednog cvijeta. Žutog. I ja vjerujem da je njegov život vječan. Ti vjerovatno nisi učila o životu cvijeta na fakultetu. – dodao sam hladno i sigruno, sa potpunim povjerenjem u svoje riječi što ju je navelo da onako drsko izgovori zubni suglasnik C i doda – Ajde majke ti, šta ti studiraš i šta su te učili?

– Kakve veze ima šta ja studiram? Moje znanje o životu nema veze s tim šta studiram. – rekao sam i stvarno sam tako mislio.

Ustala je, pogledala me, a zatim tresnula buket cvijeća o vreli, ljetni asfalt i počela da skače po njemu. Bila je mršava, ali iz nekog razloga bijesna i zbog toga ga je poprilično dobro izgazila. Pomalo zadihana je dodala – Eto ti sad tvoje živo cvijeće! Jel vidiš o čemu pričam? Nema! Nema više tvog vječnog cvijeća!

Gledao sam je, pa ja mislim jedan cijeli minut. A znate kako sam je gledao? Gledao sam je onako kao kad dvogodišnjak dobije brata ili sestru pa slijedi upoznavanje. E tako! Najozbiljnije vam kažem. Tako sam je gledao.

Nakon toga sam ustao i otišao.

23 godine i ne vjeruje u cvijeće, pa ja to stvano nisam mogao. Ali stvarno!

Poslije sam se zapitao par puta, ono što se svako zapita – Pa dobro nije vjerovala u cvijeće, ali možda je vjerovala u životinje. Možda sam trebao sačekati. Možda sam joj trebao donijeti bubamaru ili konja na taj sastanak, možda bi bilo lakše i ljepše. Ali ne! Ipak ne! Onaj ko ne vjeruje u život, mene nikad nije mogao razumjeti. Pitam se, šta bi tek bilo da sam joj donio vjetar ili talas, pih! Stvarno nisam žalio što sam to ljeto spavao sam. Stvarno vam kažem. Najozbiljnije!

Jeste da je to taman bio period kad sam se počeo zaljubljivati u njen hod, u način kako prekrsti noge svaki put kad sjedne pored mene, u vrhove njenih prstiju koji bi me slučajno dodirnuli, u njenu krivu jedinicu zbog koje se stidljivo smijala, u njeno lijevo uvo koje nije da je bilo klempavo, ali je bilo malo drugačije od desnog, u njen ožiljak na koljenu koji je nosila iz djetinjstva. Bio je to taj period, ali jebi ga, nije vjerovala u život, iako je stvarno djelovala kao da je živa.

I evo, ja ni sad ne znam da li sam je izmislio ili sam je nekad stvarno volio. Misli se pomješaju sa godinama, a sa mislima i žene. Znam da je bila jedna posebna, ali sad već nisam siguran da li je to ona. Ne mogu vam obećati. Ali bila je jedna koju sam volio sa dvadeset i kusur, i sad se sjećam tog osjećaja slobode kad sam s njom bio, tog osjećaja da sam sto posto svoj. Čudna su ta sjećanja. Ozbiljno vam kažem. U najmanju ruku čudna! I zato uvijek savjetujem djeci – Slušajte srce! Jebeš mozak, on je dobar za matematiku, a od nje nikakve koristi u tihe noći i prazne krevete.

I ne znam da li me stvarno slušaju, ali često se smiju.

Autorka: Duška Kovačević

Fotografija: tumblr.com