01 jul Pismo sjećanjima

Zdravo, malena. Dugo ti nisam pisao. Znam, oprosti. Mogao sam… Kad god bih se sjetio tebe, a sjetio bih se često, obuzela bi me tuga i nelagoda. Nisam mogao izdržati pritisak u prsima koji bi sjećanja izazvala pa sam ih izbjegavao. Skrivao sam se. Ljudi su slabi malena, sjećaš se? To sam često govorio dok bi me držala u rukama dok smo ležali na travi. Bio sam uvjeren u to. Krivio sam ljudsku slabost za nedostatak svoje snage. Ali ono što nisam znao je da griješim. Vidiš, kad sam odlazio, nisam odlazio od tebe, ne. Bježao sam od sebe. Mislio sam da nešto nije u redu s nama, ali zapravo nije bilo sa mnom. Bio sam uvjeren, sve te godine, da sam poznajem sebe i da znam šta osjećam u bilo kojem trenutku. Bio sam uvjeren da sam suočen sa sobom i svojim unutarnjim stanjima, najmračnijim i najsvjetlijim kutovima svoje nutrine. O, kako sam samo pogriješio. Upoznao sam jednoga čovjeka na putu, u Amsterdamu. Njemu me privuklo nešto što ni sam sebi nisam mogao objasniti. Imao je neku mističnu auru oko sebe. Tužnu, ali smirenu. Iako mu se na licu vidjelo da pati, zračio je pozitivnošću kakvu do tada nisam vidio. Brzo smo se sprijateljili. Uskoro smo zajedno počeli svirati u lokanom jazz clubu. Njegovo prisustvo je bilo hipnotizirajuće. Kada bi govorio o Bogu, o duhovnosti osjećao sam se tako malen. Osjećao sam se malen svaki put kada sam bio suočen sa prelijepom umjetnošću. Osjećao sam se nedovoljno, ali ne pred sobom, ne pred tobom, pred Njim. U trenutku kada sam osjetio, u dubini svoga bića, da ima neki zadatak koji je Bog stavio pred mene, da mora da ima neki cilj koji ja trebam ispuniti a ne vidim ga, tada sam se zaista osjećao slabo. Kad bi on govorio o ljubavi, ljubavi prema životu, i ljudima i svim onim stvarima koje zovemo malim i na koje zaboravljamo, mislio sam na tebe. Shvatio sam, malena, da sam ti lagao. Kada sam ti govorio da te volim, to je bila laž. Ali nisam to činio namjerno. Ja te jesam volio kao osobu, kao ženu, kao sve što si predstavljala za mene u tim trenucima, kao moju malenu. Ali ja nisam volio sebe, ja nisam volio svoj život, iako sam bio uvjeren u suprotno. Volio sam ono što si mi davala i pružala. Ja nisam mogao voljeti tebe zbog tebe i onoga što jesi, već sam te volio zbog onoga što si za mene bila. Zbog onoga što sam ti ja pridao. Oprosti mi, malena, sada to vidim. Shvatio sam, u Amsterdamu, da ja ne tragam za nekim boljim životom i karijerom, i što god da sam mislio kad sam otišao. Ja sam bježao. Bježao sam od vlastitih osjećanja. Bježao sam svaki put kad bi emocije u meni došle do praga čije prekoračenje bi izazivalo tihi napad panike koji mi je vrištao da idem, da bježim. Bježao sam od suočavanja sa samim sobom i onim što je tinjalo u meni. Oprosti mi, malena. Ja nisam bježao od tebe. Ti si bila samo nesretna okolnost u mojoj oluji izgubljenosti. Čitav život sam se zatvarao, blokirao i potiskivao osjećaje kad god bi mi bilo previše da podnesem. Nikada se nisam naučio nositi sa svojim osjećajima. Štitio sam se od punine. Za onoga koji je uvijek govorio da moraš osjetiti sve i u potpunosti da bi živio, bježao sam i štitio sam se od života. Paradoks. Uvijek sam bio korak iza praga, nikad preko. Trebalo mi je jako dugo da to shvatim. Oprosti mi, malena. Više ne mislim da su ljudi slabi. Samo smo zbunjeni, i plašimo se. Ali nismo slabi. Plašimo se sebe i onoga što bismo otkrili o sebi kada bi si dozvolili potpunu slobodu u osjećanju. Plašimo se onoga što jesmo, što nam je dano i kako smo skrojeni. Plašimo se okovani normama i očekivanjima, i tuđim i vlastitim. O kako je predivan svijet preko praga, malena. Kako je predivan svijet bez straha. Nisam još sasvim tu… ali otvaram se. Dobivam mrvice ljepote i čistoće. Dobivam trenutke bistrosti, jasnoće. Oprosti mi, malena, oprosti što nisam znao. Oprosti što te nisam mogao voljeti onako kako si to zaslužila. Ne plaši se, malena. Živi život, nemoj ga potiskivati. Pisat ću ti ponovo, obećavam. Ali tada mi neće trebati 22 godine da ti pišem. Pisat ću ti ponovo.

Autorka: Renata Glavinka

Fotografija: weheartit.com