Pege

Ma znaš šta? Nije ovaj Novak nimalo naivan! Zamisli, juče mi je tu pričao o nekim devojkama, na primer, o toj jednoj Maši, iz vrtića, koja je, kako kaže, bila preslatka: imala je riđu kosu, plave oči i pege. Ko lutka, kaže. A ja sam u sebi opsovala kosmos, što mi je lice bez pega – pa tačno sam znala da mora da postoji caka! Eto, da imam pege, imala bih i Novaka. Je l vidiš ti tu nepravdu, Deda Mraze? Riđa kosa – tu je! Plave oči – tu! Znači pege. I ništa, pošto mi je sve to lepo izdeklamovao, i kako se smejala, i kakvu je lutku imala i karnere i sve, rekao je sledeće: „Jednog dana, iskrao sam se iz kreveta i poljubio je, dok je spavala.“ Ej, pored mene žive, on je ljubio neku uspavanu Mašu! Dobro, ja sam se tada tek možda rodila, okej, al postojala sam, heeeelooou! Mog’o je mene da ljubi, a nije.  No, ajde, uzmimo u obzir to da se tada nismo poznavali, ali, zašto ovde sada meni govori o nekoj Maši i njenim pegama, kakve ja verovatno nikada neću imati, a želim ih čitavog živooooota? No, na priču o Maši, ja sam imala konja za trku, keca iz rukava ili, preciznije rečeno: Dejana iz predškolskog! Šah mat. Mada, ne zadugo. Dok je Novakova Maša u slobodno vreme išla na balet, pa u vrtiću pokazivala karnere i piruete dečacima, Dejan je igrao fudbal s drugarima iz komšiluka i služio se praćkom, ne bi li pogodio u guzicu dečaka iz starije grupe. Dečaci su mu se divili, jer je bio neustrašiv, a devojčice su balavile za njim i njegovim plavim loknama i – pegama! Maša je izrasla u balerinu i danas živi i radi u inostranstvu. Dejan je nastavio da igra fudbal i dogurao do trenera seoskog fudbalskog kluba. No, naše pegave simpatije iz vrtića, više nisu naše. Maša se udala za nekog Amera i ima dve balerinice, svoje. Dejan je uzeo poslednju koja je balavila za njim, kada je skontao da fazoni  iz vrtića ne prolaze tako lako u tridesetoj.

pege-blacksheep-rs2

A Novak i ja? Mi sedimo u jednoj sobi, slušamo onu (s)nežnu pesmu Detoura i  jedemo palačinke. Moraš je poslušati, Deda Mraze, ono je čista magija! On mi ju je otkrio. Rekao je da će mi se svideti, jer je nežna. Novak misli da sam i ja takva. I da sam previše fina i kulturna za ovaj svet. Meni je to presimpatično, jer ja tebi  to o njemu pričam sve vreme! Smejao mi se što stajem na pešačkom i nikako neću da pređem na crveno, iako u njegovoj ulici stvarno nema automobila. Smejao se, a ja sam mu odgovorila da je to krajnje nesavesno. Pa pored mene stoji dete, s mamom. Pa kako to misli: da budem loš primer? Pa šta će ta mama detetu da kaže, kako da mu objasni da ja mogu da eto tako prelazim na crveno a ono ne? Rekao je da sam u pravu. Da nikada o tome nije razmišljao, ali će to usvojiti. Gledao me je tada ko neko čudo, za koje, nisi ni siguran da postoji, ali ti se toliko dopada sama pomisao na njegovo postojanje, da –  ipak poveruješ. Gledao me je i nešto se desilo. Ne, nismo se poljubili. Ali sam bila sigurna da mi je srce toliko jako zadrndalo, da je to mogao da čuje i Novak i mali pored mene, na semaforu i njegova mama i čitava ta ulica. Postalo mi je vruće. Napolju je bilo minus tri. Nisam imala temperaturu. Postalo mi je vruće – to mora da je neka ljubav u pitanju, što kaže mala Dunja.

Šta ti misliš, Deda Mraze?

Pre mi se činilo da ćeš morati da nabaviš neku ogromnu kesu i u nju spakuješ Novaka i dovučeš ga ispod moje jelke. (Uzgred, okitila sam jelku.) Sad mi sve nešto deluje da bi ti tu samo mogao da smetaš.

Palačinke i Detour su moj izbor za najluđu noć.

Dobro, i da me neko ljubi dok spavam.

A možda pege nastaju baš tako: što nas onaj, za kim nam srce drnda, poljubi u snu?

Misliš da da?

I ja.

Autorka: Hristina Petrović

Fotografija: weheartit.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.