O mašti se ne govori naglas

– Koliko je DOBRO što smo Mi zajedno.
– Da… jeste svakako… ali, ne brinem ja za tebe, ti bi sigurno bila srećna, ako ne i srećnija, i da je drugačije.

Čvrsto smatram da se bez ljubavi ne može i ne treba živeti, odnosno, iskreno, ja ne mogu. Smatram i osećam da sam stvorena da volim, mnogo volim, i da budem mnogo voljena. Nekad razmišljam kako niko nije u stanju da voli ovoliko koliko ja mogu da volim i koliko mi je prirodno da volim. Teško mi je kad moram da pazim s tim i da se zbog neizbežne zrelosti i okoline spuštam na zemlju i budem svesna “da se od ljubavi ne može živeti”. Ali, ja znam da ćemo živeti od ljubavi i svega ostalog što nam bude trebalo, jer je toliko DOBRO što smo Mi zajedno. Bila bi velika greota ne potruditi se. To je ljubav od koje se živi – kad si svestan šta imaš, kad si srećan šta imaš, pa onda tako i živiš…

A ti lupetaš. Sram te bilo. Al ovo sad nije hvalospev o tebi niti ljubavno pismo. Ja tebe volim, jer volim ovaj svoj život u kom me ti pustiš da spavam još malo i ja spavam još malo i ti se u nekom trenutku ponovo stvoriš i uvučeš, s pitanjem da l sam gladna i da l sam za palačinke – biće brzo, onako, samo par komada, da se zasitimo. I dok ja ustanem, ti ih već pečeš i puštaš me da ih cepkam dok stojim pored tebe dok stojiš za šporetom; a da ne pričam što su ti palačinke baš onakve kakve ih ja jedino i volim: slatkasto-polusuvljikave-reš. I kad napokon sednem da ih mažem i jedem, ti mi daješ te što su najtoplije, dok pričamo o tome – ja najtoplije najviše volim, smor mi je kad se ohlade, a ti ih, na primer, ohlađene obožavaš. Ja palačinke (slatkasto-polusuvljikave-reš) volim, al još više volim tebe i svoj život u kom mi daš da ih cepkam, dok ih još nije dovoljno napečeno. One bi mogle biti i blede, masne i bljutave, ali zato što bi mi dao da stojim pored tebe i cepkam ih za šporetom – ja bih bila najsrećnija na svetu.

o-masti-se-ne-govori-naglas-blacksheep.rs

Plus sve ono ostalo. Sve ono što sam ti jednom otprilike nabrojala, i to u poruci, jer kad ti uživo pričam, kliberim se i teško mi izlaze reči, jer ne mogu da verujem da je pored mene neko sa svim tim i zbog koga se osećam ______* i _______* (autor nema odgovarajuće prideve na raspolaganju)* i sad ja njemu o tome govorim naglas. Baš me briga šta ti misliš (u ovom slučaju). Sad sam se setila da se ljubav i očaranost posebnom osobom zapravo od pamtiveka izjavljuje i izražava pisanim putem. Mislim, sve te milijarde pesama i pisama. Tako da, eto, ne znači da sam smotana i siromašnog vokabulara nego je teško kad ni sam ne možeš da poveruješ da ti se to nešto zaista dešava, pa se zbuniš, jer je to kao da pričaš sa svojom maštom, a sa maštom realno niko ne priča naglas i ni ne treba da priča naglas, ni sa njom, ni o njoj. To onda više ne bi bila Mašta, momentalno bi bila ugrožena – često kao njena drugarica Ideja – i neshvaćena; vrlo lako bi bila i ismejana. Dešava se deci, a odraslima da ne pominjem. A u tvojoj mašti je sve onako baš kako ti želiš, pa kad maštu čuva zrelost, onda si u ovoj situaciji u kojoj sam ja. A ja volim svoju situaciju, živim i rastem u njoj, sa osećajem koji mi pruža. Koliko ljudi postoji, toliko postoji i situacija, a ova je samo moja, niko nema takvu.

(I ti se sad još jednom usudi da pomisliš, a kamoli izjaviš, kako bih ja “bez problema mogla biti i srećnija”).

Autorka: Jelena Repac

Fotografija: weheartit.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.