02 dec Igra prijestola

Dok se sve oko mene raspada, sistem, prijateljstvo, moć komuniciranja sa drugim ljudima i dok sve više uživam u svom svijetu samoće počinjem da shvatam kako i kada je sve to počelo…

Oduvijek su me privlačili ti nestašni, neprihvaćeni, dezorijentisani u svom svijetu vukovi samotnjaci. I ja sam njima bila zanimljiva jer sam bila drugačija, za sve sam imala razumijevanje i bila sam puna života.
-Idemo danas?
-Naravno, kao iz stopa bih odgovarala.
Bila sam neustrašiva i pomalo neodgovorna prema sebi. Biti slobodan ne znači biti i bezobrazan. Svaki put svoje prijatelje ostavljala sam bez teksta koliko sam jaka i odlučna, a roditelje svakom svojom odlukom bih patosirala.
Neustrašivo sam voljela i svaki put se davala….sve do njega.
On je bio mogućnost spoznaje, on je bio omiljeni film, najdraža knjiga, pričala sam sa njim baš onako kako sam oduvijek željela. Nismo izgovarali te bezvezne riječi volim te, jer su isprazne i otrcane. Razmjenjivali smo duboke riječi i uvijek skoro citirali „Malog princa“. Sve dok se nismo pretvorili u Lisicu i Malog princa. Toliko smo zavoljeli uloge u igri prijestola, i ko će da zavlada istim. Ko će se osjećati bolje, ko će pročitati bolju knjigu, ko ima bolju ideju za kreativnu tvorevinu. U igri prijestola i željom za vladavinom, gubili smo sebe i postajali smo sebični. Bila sam ubijeđena svaki put da sam ja u pravu. On me „tjerao“ da budem bolja, ali u isto vrijeme od mene je pravio vuka samotnjaka. Postajala sam ono što sam voljela kod njega. Tu meni nije bilo mjesta, ja nisam samotni vuk, ja sam život, maslačak…ja sam dijete.

Gubila sam se u igri prijestola jer sam željela da ga oduševim, gubila sam sebe ne shvatajući da postajanjem ovoga što jesam gubim i njega. Iz dana u dan…Pretvarali smo se da smo super, nismo mogli priznati jedno drugom da nismo dobro, nismo smjeli da dozvolimo da smo slabi. Bojali smo se da ćemo pokazivanjem slabosti prestati se voljeti.
Svaki naš susret bio je bolan za oboje.
Odlučila sam promijeniti tok igre, željela sam zamijeniti Lisicu, željela sam da uzmem ulogu Ruže, a da on bude Mali princ. Koliko god smo se trudili provoditi vrijeme zajedno i navikavati jedno na drugo, zavoljeli smo se, ali naša snaga….naša odlučnost da ne budemo kao i svi nas je udaljila i od nas stvorila jedno veliko nikad.
Odluka je bila obostrana da izađemo iz veze, jer on nije bio dovoljno jak da ostane pored mene, a ja sam bila dovoljno odvažna u tome da riječ ljubav bude istinska i bezuslovna. Kako bih ostala dostojna sebi, odlučila sam voljeti bez pogovora da nekom pripadam i da taj neko meni pripada.

Voleći sve oko sebe, a njega najviše bez uslovljavanja da je moj, zavoljela sam samoću. Ona mi omogućava da budem na Planeti B612.

Autorka: Jelena Kuzmanović

Fotografija: tumblr.com