Sudbina je spakovala kofere i otišla na Kubu

18. marta 2017.

Znaš, sve je to sudbina.
Ako je suđeno, biće tako.
Bilo vam je suđeno.

Prije, sad već mnogo godina, sudbina je htjela da svoju prvu ljubav upoznam tako što sam ga na ulici pogodila grudvom snijega. Ostali smo par godina skupa, pomno prateći upute sudbine koja nam je pokazala da ipak sretan kraj nije ono što je planirala sa nama. Nakon toga znala sam da sudbina ima spremljeno nešto novo za mene. Bio je to susret na moru. Širokih ramena izronio je iz vode poput Neptuna. I sve bi bilo savršeno da ga sudbina nije raskrinkala i pokazala da se radi o običnom dalmatinskom galebu koji zavodi sve što ima dvodijelni kupaći na plaži. Ovo su samo neke od epizoda u mom ljubavnom životu koje je režirala sudbina. Onda se pojavio fejsbuk! Svi su pričali o njemu. Zvučalo je kao da je brat blizanac sudbine. Jer na njemu možeš naći ljubav. Ja bih prije rekla da možeš naći vraga ali možda su neki i pronašli ljubav, međutim ja nisam. Nije da nije bilo ponuda ali većina se završila tamo gdje je i počela, u inboxu. Za razliku od sudbine njen usvojeni brat je predvidiv, i jedino iznenađenje koje ti može prirediti jeste da lik koji ti se javi ima i ženu. Ili da otkriješ da se tetka od njegove žene dopisuje sa likom koji se sviđa tvojoj prijateljici. Ne znam da li ponekad sudbina surađuje sa svojim bratom kada slučajno drškom od kišobrana lajkaš tetkinu sliku pa te tetka doda u svoje prijatelje i sprijatelji se sa tobom. Zvuči zanimljivo. I jeste, na fejsbuku može da se desi svašta. Čak i brak, sreća. Ali ja već danima pišem pisma sudbini. Znam da je na Kubi, napisala mi je oproštajnu poruku kada sam otišla tražiti ljubav na fejsbuku. Pišem joj da se vrati i priredi mi još neko iznenađenje. Pišem joj da ću se odreći njenog brata samo ako se vrati i priredi mi susret na ulici sa likom koji nema fejsbuk. Pišem joj da stvarno želim lika koji će me propustiti ispred nekog šaltera. Lika kraj kojeg ću sjediti na nekom letu. Lika koji će na sajmu da kupi posljednji primjerak knjige koju želim. Lika koji će na nekoj svadbi biti za mojim stolom sa istim emotivnim problemom. Lika koji će da sjedne u isti taxi kad i ja.

Lika koji će mi reći da je za sve „kriva“ sudbina.

A ako se ne vrati mislim da ću ja krenuti kod nje. Možda me baš on pusti da čekiram kartu prije njega. Možda budemo na istom letu. Možda ugledam kako čita knjigu koju sam htjela da imam. A kada sletimo podijelimo jedini preostali taxi i u razgovoru otkrijemo kako oboje idemo na istu svadbu… Nakon koje ćemo u sumrak stajati na terasi i znati da nas sudbina odnekud posmatra i zadovoljno se smješka.

Fejsbuk prepuštam vragu neka se on tamo igra, meni je draža sudbina čak i kada je zločesta i nepredvidiva.

Autorka: Luna H.

Fotografija: tumblr.com

luna-h-blacksheep.rs1