Noćima puštam Da mi u miru Stružu Krljušt sa kože.     Zgrčenim jecajima Otvaram izlaze Ka iluziji Novog jutra:     Letite vrane, I gačite...

  Opet ga uspavaše slani talasi lagano mu se slivajući niz obraze do ušiju, ostavljajući tačkaste tragove po zelenoj posteljini. Nije to bilo ništa neuobičajeno, navikao je na patnju. Navikao je da oseća bol, sada ga gotovo prihvata kao brata, kao deo svog bitka. Nakašlja se...