Sinoć sam čitao Dilana Doga. Nisam mogao da zaspim. Neki strah je kolao mojim telom, od nogu ka glavi, zalazio u slepe, i zapušene krvne sudove prepune ožiljaka. Nakon svih ovih godina, malo toga se promenilo. Ista soba, zidovi, ista literatura u rukama. I strah...

Svako ima svoju Marinu, Koja spava u nekom žarištu sreće i Koja dođe u snu, mahne kao u prolazu, Dok ti ćutiš, sa repertoarom riječi Koje java nikada nije čula. Svako ima svoju Marinu, Onu kojoj svake noći dodijeli Glavnu ulogu u svom komadu Koji čeka na premijeru. I svako ima ono mjesto, zgradu...