O tvom imenu, se ne pišu pesme. Jer je ono poezija, samo za sebe. O tebi ne govorim, onako, kako o drugima, to pokušavam. Jer tebi, sve pred tobom, mogu da izgovorim. Ti nisi neko, zbog koga, sebe ne razumem. Ali ni tebe, ne moram sebi da objašnjavam. Ti si takav, kakav zaista jesi, i tu ništa nije upitno. Ne idealizujem te, jer si mi realan, sasvim...

Vratim se svaki put, kad ne znam gde ću. Jer tu ne moram, ništa da objašnjavam. I mogu da budem slobodna, da mislim i osećam. I da opet mrzim sebe, što sam kukavica i budala. Koja živi iluzije. I srećna je samo u fantazijama. I da lažem sebe. Više nego, što bi me iko lagao. I da verujem sebi. Manje...