Prolazim pored gradskog groblja, zaokupljen hrapavim decembarskim jezicima; palacanje promrzlog vetra utiskuje žigove u kožu zalutalih prolaznika. Nanizane parcele, mauzoleji i vitke nadgrobne ploče izviru iz jutarnje izmaglice čije kondenzovano biće raste na tlu ove nekropole. Kada bismo, u bliskoj budućnosti, udvostručili milijarde, gde bismo počivali? Načinili smo...

Dok sam bio dete najviše sam voleo duge zagrljaje. Bili su retki i usiljeni, pa sam razvio bujnu maštu. Sada me ona izjeda poput raka. Suncokreti niču pored puta ovih dana. Naneo im seme vetar. Voleo bih da se prošire po celom gradu, ali neće. Iščupaće ih jer im nije tu...