Ne umem da skuvam domaću kafu, Da pustim iz jakog zagrljaja Vozim rolere Ne plačem uz kišu Skockam ležernu punđu Zapamtim korake fokstrota Ne radujem se sitnicama Ne volim do kraja Sedim prekrštenih nogu Smejem se na silu Lažem otvorenih očiju Sanjam zatvorenih očiju Dignem samo jednu obrvu Cepam stranice memoara, Ostavim ih da tu počivaju Živim danas Volim do pola...

Jednom ćemo ćutati onako kako ćuti čovek. Nećemo nositi tišinu u džepu kao papirnu maramicu za nepredviđene neprijatnosti. Navlačićemo je preko ošišane kose, ambicioznije nego dečak kostim Spiderman - a za poslednji, predškolski maskenbal. Radujem se izbegnutim dijalozima i neodržanim, potencijalnim, monolozima. Razmišljam o njima...

Svest mi se gubi u dimu. Uvek sam tako i zamišljala sebe, da ikad propušim. Kao jednu od onih emotivno nedostupnih devojaka, koja posle seksa pali pljugu, naslonjena na jastuk podignut uz ivicu kreveta - ne mari što je gola, što mesečina piše neku najljubavniju...