04 jul Ipak će biti u prvom redu za neku Ninu

Pauza od učenja za posljednji ispit.

Razmišljam.

Za 10tak dana i na papiru ću biti ono što sam oduvijek željela. Imam krila da letim kuda god poželim. Prilike su našle mene bez da sam morala prstom pomjeriti. Dobro, lagim malo. Zaslužila sam ih, ali volim sve što radim toliko da se osjećam kao da se samo dobro zabavljam, a drugi me plaćaju za to i žele da zabavljam baš za njih.

I tako. Pročitam na pauzi stih na zadnjoj korici knjige. Bururet. Okrenu mi se svi navoji u glavi i vrate film 7 godiina unazad.

Sjedila sam pod dekicom u njegovoj sobi i plakala zbog nepoloženog ispita iz biohemije, a on me tješio. Ubjeđivao me da ću jednog dana biti najbolja doktorica i da će me dočekivati sa šoljom tek skuhane kafe iz dežurstva. On je uvijek bio onaj koji voli više i koji uvijek gleda kroz ružišaste naočale. A ja puki realista.

Tad sam ga zaklela da, šta god se desi između nas i sa našim životima, želim da sjedi u prvom redu dok budem polagala Hipokratovu zakletvu. Željela sam bez obzira na sve, da kao svjedok moje borbe bude tu, aplaudira i zadovoljno klima glavom zbog toga što ću postati jednog dana.

Sedam ljeta se nanizalo. Čitav jedan život se odigrao. On više nije neko ko će imati vremena da kuha kafu svaki put kad dođem iz dežurstva, već ozbiljan čovjek s karijerom u usponu. Ja više nisam buduća doktorica, niti sadašnja. Pobjegla sam od medicine glavom bez obzira jer nisam željela cijeli život plakati kao te večeri zbog biohemije. Sada sam medijski čovek i konačno potpuno svoja.

Svoja i samo svoja. Ničija više. Jer bila sam njegova. I ostala za života. Pokušala sam biti ponovo nečija, ali nije moglo. I on se zvanično dao nekoj drugoj, ali je i dalje moj. I ostaće za života. Ne voli se dva puta onako.

Ona će mu roditi dijete. Meni u glavi odzvanja ono što sam čula kroz telefonsku slušalicu – kako mu kaplje suza iz oka dok izgovara, „sve bi dao kad bi ti bila Ninina mama“. Kapala je i kiša suza iz mojih očiju, ali sam se trudila ostati razumna. Nazor se smješkala i rekla: „Jesi li lud da daš maloj moje ime?“

-Moram bar ime, kad nisam mogao tebe da joj budeš mama, kaže mi.

Biće tih dana on u prvom redu. Na staklu gdje prvi put pokazuju bebe. U mom prvom redu na diplomskom biće neka stolica gdje je trebao da sjedi on.  I biće grč na mom licu jer on nije tu.

Minut po minut pauze, suza po suza iz oka – ističe. Zaklopila sam onu zadnju koricu gdje piše:

„Obećala sam mu da ću zavoljeti Balaša, da ću prestati nositi štikle i vezati kosu. Danas slušam „Sina jedinca“, štikle nosim samo u posebnim prilikama, a kosa je odavno ošišana na paž.  – A on?  On već godinama nije tu.“

i vratila se gdje sam stala, na 222. stranicu.

Autorka: Nina Aleksandrova

Fotografija: weheartit.com