Znaš

Znaš, mislim da sam te sreo danas, ni sam nisam svestan… A možda si mi na deo sekunde zafalila, onako teško, krvavo, kao deo mene? Ti o tome zaista ni reč ne bi smela da progovoriš. A i kako bi? Nikad me nisi pitala.

I onog dana smo sahranili Boška… Kako mi se srce tada pokidalo na komade! Znaš, krenuo sam da ga ispratimo, jedva sam snage skupio i baš onde, kod okretnice autobusa, ja sam imao udes. Kao da mi je neka viša sila rekla da ne treba da se oprostimo. I da sam tada poginuo, možda bi ti neko javio, možda ne, ne znam, ali ti verovatno ne bi ni to znala, jer me nikad nisi pitala.

I kupio sam nove starke. Znam, što otrcanije to lepše. Ali baš sam onako sebi jednog dana u ogledalu ličio na nadrkanog Petra Pana, u kog si se zaljubila. I osmehom sam te prizivao da se pojaviš i budeš ponosna, ali ni to nisi znala, jer… Znaš.

I više nema moje bake. Otišla je. A te poslednje noći, sedeli smo uz nju. I psovao sam je koliko sam snage imao u sebi, jer kako jebeno sad nekoj devojci, koju hoću da oženim, da objasnim šta je to PITINO DETE?! Ko zna šta je ona to brljala i muljala u tiganju, a ja dvadeset šest godina jeo svaki put kad se sretnemo! A možda si baš ti mogla da mi napraviš isto kao ona.

Je l’ znaš da volim da jedem „pitino dete“? Ne znaš, nikad me nisi pitala.

I obožavam Tašmajdan noću, a mrzim ga danju. Sve dok ima onih koji šetaju i gledaju mi u ožiljke na licu, sve dok ima onih koji će kasapiti moju svest pitanjem – zašto plačeš? Sve dok nisi tu, kraj mene, ja ću ga mrzeti. Voleo bih da dođeš sutra, prošetaš sa mnom i sednemo na klupu Tašmajdana. Boli kad šetam sam, a ti ni to ne znaš…

Ponekad, imam osećaj da samo ja govorim, osnovni osećaj odbačenosti, svi to prođemo bar jednom u životu. I možda želim da me ispraviš ako pogrešno nešto kažem, al’ nikad me nisi…

Zaboravi. Stegli su me i drže u lancima. Samo još da me zatvore. Ne figurativno, zaista. Odbacio sam svako verovanje u pravdu ovog sveta. Kad mi pomenu Boga, ja ih pogledom isečem na komade. Oduzeli su mi pravo da se slobodno krećem rodnim gradom. Al’ takvi smo mi. Zbog straha u nama izazivamo strah u drugima. Zato hvatamo kamen kada vidimo psa lutalicu. Iako bi prošao pored nas a da nas ne primeti, ili bi došao pun vernosti i ljubavi za nas, mi ga teramo kamenom. Sigurni u sebe koračamo dalje. Bezbedni, slobodni, sami.

Noćas ću plakati, dozivaću tvoje ime do jutra. Bezbedan sam u svom malom kraljevstvu, u uglu terase. I uzeću kamen da ga bacim ka psu. Ali mi fališ da stegneš dlan i pokušaš da mi otmeš, jer znaš, možda bih pokušao da bacim taj kamen ka tebi, čisto da vidim da li bi se uplašila i pobegla.

Ali, to te nikada nisam pitao.

Autor: Željko Jevtić

Fotografije: tumblr.com

Nema komentara

Ostavi komentar