Znaš za jadac!

Danas je jedna mama u basu rekla jednu veliku neistinu. Svi znamo da mame to ne rade, one su uvek u pravu, al ovoj se malo omaklo. Malo joj se mnogo omaklo. Naime, govorila je o svojoj ćerki, koja je nedavno krenula u prvi razred srednje škole, kako je dobar đak, lepo se uklopila u ovo, novo poglavlje života, samo, nešto nju tu brine. Kaže da ona stalno priča neke budalaštine, o tome kako ne želi da odraste. Mama misli da su to budalaštine. Pa razgovara sa njom. Skreše joj krila, reši to po kratkom postupku. Objasni joj da je – škola pa fakultet pa posao pa brak pa deca pa kredit pa kola pa stan pa penzija pa smrt – normalan tok stvari i jedini pravi put i način da budeš shvaćen i prihvaćen. Da budeš kao drugi.  Mama to zna, ona je uvek u pravu. Kakve budalaštine, kakve detinjarije! Ona se brine, kaže da ćerka slabo izlazi. A i kada izađe, najviše voli da ode u luna park i jede šećernu vunu i vozi se u onim groznim autićima. To kaže mama, ja samo piljim i slušam. Kaže i da se ona slabo druži – pa njene vršnjakinje već izlaze, poneka i momka ima, ona je prosto zabrinuta nad sudbinom svoga deteta. Ona očekuje drugačije. Ona daje sebi za pravo da očekuje, čuj! Kaže da misli da je na dobrom putu, da istera te bubice iz njene glave, i kako je ćerka nedavno promenila ploču i sada konstatuje da taj odrasli život i nije tako loš.

Laž.

Odakle bilo kome pravo da ima očekivanja u tuđe ime, je l zna neko to da mi kaže? Pa, očekivanja su kriva za hordu nezadovoljnika koji nam uništavaju sve(t), svakodnevno! Pa, čekajte, vi mirno spavate, kada nam kažete da ne možemo? Kada nas sputate, umesto da nam budete podrška? Vi, koji nas najviše volite, vi želite da budemo profesori i lekari i ekonomisti i pravnici – i nikako sanjari! Pa, da, kakva umetnost! Pa, svi umetnici su kreteni i znate već kakvi tipovi! Pa, da, reći ćete, ali vi ste samo zabrinuti za našu budućnost. Pa, da, odgovoriću vam, vaša briga nas i sputava da budemo najbolja verzija sebe. Ne vas, ne većine – sebe. I, da, možda ćemo i postati ti neki važni ljudi, koji biste želeli da budemo, ubedićete nas da je to dobro za nas, zaboravićemo da imamo krila, jer ste ih tako dobro skresali, da nismo ni svesni da su nekada bila tu, radićemo svoje poslove, koje ste vi odabrali, mislićemo da smo srećni, a onda, na izmaku života, krila će volšebno početi da izviruju, sa njima će se javiti sećanje na neke stare želje, nedosanjane snove i avanture, setićemo se onog dana, kada smo umesto po šećernu vunu, otišli po prvu paklu cigareta, jer to je društvo očekivalo od nas, nismo mi tu ništa mogli, setićemo se onog dana, kada smo umesto na prijemni ispit iz vajarstva otišli na prijemni ispit iz medicine, setićemo se i onog dana, kada smo umesto dečka sa gitarom izabrali onog, s pristojnim poslom, shvatićemo da smo zaglavljeni u priči sa ljudima koje ne volimo, poslovima, koje ne podnosimo, snovima, koji nisu naši, krilima, za koja nismo ni znali da su tu. Postaćemo svesni, a verovatno će biti kasno. Nećemo smeti nikome da kažemo da smo jednog dana naseli na foru o (ne)odrastanju, da smo ispali glupi i naivni, jer smo mislili da nešto radimo pogrešno, ako smo samo različiti. A zapravo je sve vreme svet bio taj, koji je pogrešan.

Ti si prava. Veruj mi.

Sad znaš za jadac i slobodno klimaj glavom kada ti pričaju da te nešto veliko čeka u tom odraslom svetu (oni vole da misle da su uvek u pravu), ali znaj da najveći snovi, rađaju se u najmanjim glavama.  Čuvaj ih i brani, oni su jedino što stvarno imaš.

 Aj sad na po jednu šećernu vunu, ja častim!

Autorka: Hristina Petrović

Fotografija: tumblr.com

znaš-za-jadac-blacksheep.rs

 

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.