Znaš da nam zatvaraju kafić?

Tu, gde svakog dana pije neku od kafa, Mim je sada došla da sačeka prijatelja. Bilo je oko deset uveče. Ušla u baštu kafića, pogledala koja je od ljuljaški slobodna, i jedan pogled ka šanku bio je dovoljan da nekako, bez racionalnog objašnjenja samoj sebi, krene da se kreće ka istom. Svi priručnici za muško-ženske odnose, svi bivši dnevnici, Vogovi, Kosmoi, brkati prijatelji i mršavi konobari koji su znali išta o subjektu za šankom bi joj u tom trenutku udarili par šamara i posadili je na najbližu stolicu, pošto ljuljaški slobodnih nije bilo. Ona je nastavila da se kreće.

Srce negde u vrhu domalića na levoj ruci.

Stopala koja su se u trenutku smanjila u inače broju većim starkama.

Neki bas ritam u ušima.

Tri neprimetne bele čestice u desnoj nozdrvi.

I sve to zajedno joj je davalo kuraž da nastavi da hoda.

Za šankom je sedeo A.

-Znaš da nam zatvaraju kafić.

Okrenuo se i eto je – polublentava faca iz koje izlazi dim iz poluotvorenih usta. Nije ga videla više od godinu dana.

-Hej, pa otkud ti?

-Šta otkud ja, svaki dan sam ovde, otkud ti?

-Došao da vozim bajs. To mi nedostaje tamo gore. Ne mogu stalno u prevozu.

Neprijatan trenutak koga su oboje postali svesni je bio da se nisu ni rukovali ni kurtoazno poljubili u obraz. Mim je u tom momentu shvatila kojim rečima mu je prišla. A. je pružio ruku, Mim ga je privukla i poljubila u obraz. Trebalo joj je to. Bio je nekako i dalje znojav od vožnje.

Prihvatio je njen tempo. Ostao je zatečen poljupcem jer je  prošlog puta ona njega iskulirala. Bio je tada sa devojkom, mrzela je i njega i to što je devojka imala šminku, a Mim baget u rukama.

kafic-blacksheep-rs

-Znaš da nikad nismo umeli tek onako o beznačajnim stvarima. Prišla sam jer imam potrebu. Potrebu da ti kažem, da čuješ i da te baš briga. Ili da bar odglumiš da te baš briga. Ali kako god da bude, znaću tačno. Loš si glumac, A.

A. je zadržavao svoju blentavost, još uvek nesnađen. Suštinski je znao da će, ako ode u D kafić, sresti Mim. Uspeo je da progovori nešto što bi ličilo na odgovor, kako bi sve ovo prošlo kroz blagi osmeh, pomalo ličeći na šalu, na prijatan susret dvoje ljudi koji su nekada ispijali kafe na krovovima zgrada, a uveče posećivali muzeje sa popriličnim procentom alkohola u krvi.

-Ako si prišla. Bilo bi mi krivo da sam video da si tu i da si me iskulirala. Ili bih ja tebi prišao, ali onda verovatno ne bi bila sama i ne bi bilo tet a tet. Inače, kako život „ovijeh dana“?

-Radim, uglavnom ujutru obučem skupo odelo i odem na posao. Koje obavezno u toku dana uspem da umrljam kafom.

Svake večeri popijem po čašu vina.

Uradila sam tet na levoj nozi.

Pišem pesme za jedan pank bend o liku u koga sam još uvek jebeno zaljubljena.

Tet nema veze sa tobom.

Pesme i te kako imaju.

Koristim te na papiru i tamo mi ne možeš ništa.

Ukratko.

A. ništa nije rekao. Razvukao je usta u klovnovski osmeh i to je bio njegov odgovor.

Prijatelj je došao, mahnuo Mim i zauzeo jednu od ljuljaški koja se u međuvremenu oslobodila. Mim se okrenula i krenula. Nije rekla ništa. Ništa se nije desilo. A. se nije desio. Sve je dobilo svoj normalni ritam, i srce i stopala i onaj bas u ušima. Mim je ponovo bila Mim.

Prijatelj koji je negde sada već ispred nje.

A. koji je godinu dana udaljen. Ne postoji ni večeras ni nikad.

„A bitan je“, što bi rekao jedan drugi prijatelj.

Vino koje u prolazu naručuje.

Cigareta koju u koraku pali.

Kamenčić o koji se nespretno sapliće i šibica koja joj ispada iz ruke, potom neki „haha“ upućen prijatelju na to što se upravo desilo.

A. kilometrima i satima i godinama udaljen od nje, a opet tu negde nalakćen za šankom ispija kraći.

Situaciona komedija.

I ti papiri na kojima stvarno može da mu radi šta hoće.

Autorka: Marija Miladinović

Fotografija: pinterest.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.