Život u kutiji

Postoji jedna priča o devojčici koja je živela u kutiji.
Kada bi se kutija otvorila, ona bi izašla iz nje. Zajedno sa predivnom muzikom, igrala je na toj svojoj pozornici. Mala balerina. Oličenje suptilnosti i gracioznosti, koja je svima mamila osmeh i odavala utisak sreće i nekakvog velikog života.

Međutim, niko nikada nije video kako bi joj, kada muzika stane i zavese se spuste, maleni okovi obavili tanke zglobove i odvukli sa scene, dole, nazad u njenu kutiju. Taj deo niko nikada nije video. Impozantna spoljašnost bila je samo fatamorgana jednog, na oko, savšenog života. Istinski, u toj njenog kutiji i nije bilo sve tako sjajno.

Od malena su joj suflirali kako da kroji svoj život. Može se reći da nikad i nije imala neko pravo glasa. Povinovala se svakom „vežbaj“, „ne možeš na rođendan, imaš čas“, „zaboravi rekreativnu, moraš da se čuvaš“, „nemoj to da jedes, ugojićeš se“, „nemoj, prehladićeš se“, „slomićeš nogu, šta ćemo onda?“, „nema izlaska, moraš da budeš odmorna za nastup“, “možeš ti to mnogo bolje, šta ti je sad?” I sve tako u krug, u krug…

Suvišno je reći da je devojčica izrasla u jednu jako tužnu devojku. Koliko god da je putovala i nastupala, činilo se kao da zapravo nikada ništa nije videla. Doživela i proživela. Večito je bila sama. Usamljena.

zivot-u-kutiji-blacksheep.rs
Jednom je imala priliku da radi sa izvrsnim koreografom koji je gostovao u njenoj školi. Renomiranim profesorom srednjih godina i svetskog glasa. Radili su jedan na jedan. Malo je reći da je ostao bez reči za njenu igru. Tehnički sve perfekno. Pod konac. Svaki pokret jasan i siguran bez ikakve naznake da stvari nisu pod kontrolom.

Nakon par sati vežbanja, zamolio je da stane. Našao se tik ispred nje. Vrhovima prstiju joj je malo pridigao bradu i mirno rekao: “Daj da vidim te oči… Gde je duša?”

Mahinalno je okrenula glavu i gotovo posramljeno spustila pogled.“Nemoj to da radiš. Hajde, pogledaj me opet. Reci… gde je?”

S tih par rečenica, uspeo je da otključa tu njenu već klaustrofobičnu malu dušu, koja je odavno vrištala da je neko pusti da izađe napolje.

“Slobodno dete, plači. Razumem. Ali, moraš da shvatiš jednu stvar. Moraš da živiš. Umetnost diše, živi. Život služi da se živi. Moraš da živiš. Da proživiš. Upoznaš sebe. Ko si ti, šta želiš, šta voliš, šta ne voliš…

Nekada to bude mnogo strašno. Naiđes na nešto potpuno neočekivano, čak odvratno, i isprva se zgadiš samom sebi. Ja sam tako otkrio da ludo volim svog najboljeg prijatelja.
Nemoj da ti nedostaje hrabrosti da istupiš sa scene i natopiš se emocijama koje će ti kasnije dobro doći kada poželiš da joj se vratiš.

Dete, veruj mi. Život u kutiji, gotovo da nije vredno živeti.
A što se umetnosti tiče, svaki tvoj nastup je jedan život u malom. Kako misliš to da prikažeš dok igraš, kada ti nisi upoznala neke od njegovih osnovnih činilaca? Znaš li kako se oseti ljubav prema nekom dečaku… strast, požuda? Tuga zbog gubitka voljene osobe… bes zbog izdaje prijatelja? Gde su neprospavane noći zbog briga i zabrinutosti? Zaljubljenosti? Razočarenja? Izbezumljenost od pijanstva? Svitanje u društvu? Dan proveden u krevetu? Doručak u Meku?

Sve je to sastavni deo ovog divnog inicijalnog života koji nam je dat. Greh je ne osetiti sve njegove draži i lepote i živeti ga tako da on bude lep samo dok ga drugi posmatraju. Tvoj život je jedinstven i neponovljiv, jer si takva ti. Jer smo takvi svi mi ljudi ovoga sveta.

Nisi dužna da druge činiš srećnima trujući sebe. Imaš pravo na izlet. Imaš pravo na greške. Imaš pravo da živiš kako ti želiš. Da ne budeš uvek u svemu najbolja. Nemoj od toga da zebeš. Bilo bi mi žao da propustiš svoju priliku za sreću, živeći život kao u izlogu. Igrajući za ljudi čije ti oči poput reflektora ne daju da uživaš i sama.

A znaš li šta bi mi bilo još više žao? Da vidim kako ljubav prema toj igri koju toliko voliš preraste u nešto što ne valja. Da je na kraju toliko okriviš i zauvek obesiš o klin sav svoj trud i ljubav koje si ulila u nju.

Zato hajde… Pakuj se, idemo. Video sam ringišpil dve ulice odavde. Ali, prvo te vodim na klopu. U Mek.

Autorka: Sara Savčić

Fotografija: favim.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.