10 sep Život i ja se volimo tajno

Subotom ujutro sve miriše na vino…  Osjeti se ukus promašenosti, red starih i dolazak novih vozova.  Osjeti se magla života,  ona koja nas dotakne svojim prstima.  Život se igra, nameće scenario, stvara ulogu. Donosi snove, razbija barijere i otkriva pomračine.  Sve se smjestilo pod krov života, obuklo se u košulje dugih rukava, ispod kojih se sakrivaju kratke šarene bretele.  Kažu da je sve ovo pozorište i da gradovi nose teško breme.  Možda ću večeras biti u potrazi, velikoj potrazi, baš kao i galeb koji traži neko svoje jezero.  Rekli su mi da je lijepo samo ono što je veliko i važno.  Zar neko može da zna šta je za mene važno?! Dok si u potrazi za sobom, nalaziš razne ruke koje ti pružaju svoju toplinu.  Nije isto kad si srednjoškolac koji u trećem razredu misli da može zagrliti svijet. Onda kada razmišljaš kako je Ana  Karenjina samo dio nekih dosadnih priča za sentimentalna bića. Možda te neće razveseliti Kamijeva hladnokrvnost, ali ćeš svakako postaviti pitanja sebi, da li bi ti tako postupio?! Biće ti dosadno da čekaš Godoa, pitaćeš se koliko čovjek mora imati strpljenja da čeka…

Igramo se lica i naličja, tišine i vlastite odbojnosti. Tamo negdje iza ugla, sukobi su samo dio vremena. Vlastiti sukob živi u nama, on počinje u nama a završava u drugim ljudima. Kad prošetaš ulicom pričaće ti da se zloba ko rubin cakli.  Ne vjeruj, nego kreni naprijed. Možda ćeš negdje, u nekom uglu grada pronaći moje ime slučajno jedne zime.  Rekli su da oni nježnog srca najtiše plaču. Kriju se oni po ulicama, šetaju napuštenim stranama i gledaju u nebo. Sakriju se negdje između vlastitog ponosa i prkosa, pa plaču zajedno sa svojim srcem. Nije teško voljeti takve ljude. Teško ih je zagrliti, jer kad ih zagrliš rijetko kad će ti pokazati da im znači zagrljaj. Čuješ li slučajno ritam njihovog srca, praviće se da je to samo prolazna aritmija, nastala od previše doze kofeina i umora.  Mogu biti u društvu pijanih mornara, ali nikad onako potpuno srcem u Famagusti.  Da, sve dok znaju da je srce previše hladno mjesto za još mnogo nadolazećih zima. Ništa ne traže od tebe, samo te puštaju da svakodnevno, do jutra monologe vodiš, znajući da si  ti  rijetki cvijet u šikarama života.  Dosta je riječi, znaš! Kažu, da nekad moraš drugačije da voliš, jer nisi ni ti baš bez nekih obaveza.  Nekad moraš da voliš tiše i daleko.  Neki kliču o tome, na sav glas, vjeruju da tako mogu da dovedu svoju sreću u srca drugih. Pogrešno!  Probaj da zaboraviš, da zanemariš sve one priče, da podereš nepotrebne razglednice. Lijepo je voljeti! Znaš,  nekad moraš da zavoliš daleko i dugotrajno. Znaš da ljubav moraš sakriti, drugačije voljeti neke druge i voljeti bez pisama i razglednica.

Danas mi je teško, znam. Neću moći da ponesem toliko toga na leđima od stakla. U glavi bezbroj riječi, termina i potreba. Razum se spojio i hoće da spali srce, kao staru hartiju od papira u boji narandže.  Stisak ruke i dodir neba, dok se kosa bespomoćno prepušta vjetru, starom lopovu.  Život i ja se volimo, tajno! Mi smo kao ljubavnici slavni iz zavađenih porodica. Uzmi vino, neka miriše na rastanak! Treba da ljubiš, stvaraš i puštaš da te dotuče sve što nikog neće.   Jesen će, to tako treba da miriše po ljetu na izmaku… Vrijeme je da očistimo svoj život, oslobodimo ga od nepotrebnih i stvari za koje nemamo pojma gdje smo ih kupili i sakupili.

Autorka: Ivana Lakić

Fotografija: tumblr.com