Život i ostale maštarije: Pozajmica

 

Gledam u plafon koji deluje kilometrima udaljeno od poda. Sa strana mi u vidokrug ulaze beskonačno visoke police sa gomilama i gomilama najrazličitijih i najgenijalnijih knjiga ikada napisanih. Stiskam tri od tih svetih knjiga u rukama, iznad stomaka, dok ležim u ćorsokaku od polica. Iza mene, prozor i fikus. Sa leve strane knjige. Sa desne strane još knjiga. Ispred mene, bibliotekar.
– Kako se zoveš? – pita.
– Džuli. – kažem.
– Znaš Džuli, ne možeš doveka ležati tu. – skida naočare. Deluje kao da ga nerviram, žestoko. Nikad nisam mislila da su bibliotekari živčani ljudi.
– Znam gospodine Bo. – mrmljam čitajući njegovo ime sa pločice na reveru. Uspravljam se u turski sed na izlizanom bordo tepihu. Gospodina Boa ranije nikad nisam videla. Novi je tu izgleda. Ne deluje mi kao neko ko treba da radi sa knjigama. Odaje utisak suviše nemarne i nervozne osobe.
– Hoćeš knjige? – podiže obrve.
– Hoću. – uzvraćam.
– Ne možeš tri, možeš dve.
– Dve su okej.
– Daj člansku kartu.
– Nemam člansku kartu.
– Ne možeš nijednu onda.
– Mogu li da dobijem člansku kartu onda?
– Možeš. Dvadeset pet dolara mesečna, stotinu pedeset dolara godišnja.
– Šta mogu da dobijem za pet dolara?
– Ništa.
– Onda ne mogu da dobijem člansku kartu. – pomirljivo uzdišem i nastavljam da stežem sve tri knjige, za džabe. Fino je kad bar nešto možeš besplatno. Doduše ni to ne mogu još dugo. Uvek neko od zaposlenih, gospođa Kejt ili gospođica Klara, dođu tu, opomenu me i nateraju da idem. Oduvek, otkako dolazim ovde to rade. A istina je da zaista nikome ne smetam. Samo dođem u taj svoj ćošak, sednem ispred fikusa, nagnem se na jednu policu a sa druge biram knjige. Čitam ih tu u ćošku. Ne žvrljam ih i ne iznosim. Čak ni do stolova za kojima čitaju drugi ljudi. Uživam u njoj baš tu gde sam je našla, sve dok se ne pojavi neko kome ta knjiga treba. Naravno, prvo im tražim člansku kartu na uvid. Onda je ljubazno uručim i svi srećni.

biblioteka-knjiga-osmeh-blacksheep.rs

– Hajde za mnom. Ne možeš ležati tu. – pokazuje mi prstom ka izlazu.
Ustajem i krećem sa njim. Nije da imam izbora. Para za člansku kartu nemam. U džepu imam sedam dolara. A treba da kupim hleb i mleko i krekere za papagaja za sutra. U vidokrug mi upada jedan debeli crnokosi dečko ogromnih šaka. U jednoj drži burek. Drugom ga malo pridržava a malo okreće listove knjige.
– On jede nad knjigom. – zgranjavam se.
– On ima člansku kartu. – objašnjava gospodin Bo ne okrećući se ka meni, nastavljajući hod ka svom pultu. Visok je i mršav i mator, sa smeđim dugačkim sakoom i ćelavim potiljkom.
– Sad razumem zašto košta boga oca. – konstatujem, više za sebe.
– Pardon? – okreće se.
– Pa ako delite hranu uz knjige, razumem zašto je mesečna dvadeset pet dolara. – prevrćem očima.
– Vidiš Džuli. Iz ove biblioteke se mesečno ukrade preko pedeset knjiga. Na godišnjem nivou, cifra je vrtoglavo visoka. Toliko visoka da kad bi se izrazila u centimetrima ni tri puta viša ne bi mogla da dohvatiš tu brojku. Novcem od članarina kupujemo i nove knjige. Da nema članarina, sutra bismo ostali bez knjiga, a samim tim i bez biblioteke. Kapiraš? Razumeš li me? – pokušava da mi objasni.
– Razumem. – klimam glavom, ne odustajući od ideje da isteram svoje – Daću vam pet dolara da pozajmim jednu knjigu? Sutra je vraćam, kunem se.
– Ne može Džuls. Pravila su pravila. – strogo me odmerava, otvara mi izlazna vrata i pokazuje da izađem.
– Doviđenja gospodine Bo.
– Doviđenja Džuls.
Napolju veje sneg. Neke krupne lude pahulje. Izlazim iz stare visoke zgrade i ruke mi se mrznu. Bolje bi mi bilo da potražim rukavice. Naravno, kad bih mogla od ovih knjiga…
Knjige! Lupam se po glavi.
Trebalo je da ih ostavim na pultu.
Osvrćem se. Gospodin Bo više nije pred vratima. Debeli verovatno i dalje masti hartiju svojim burekom. Kezim se, grleći ih. Ove idu na njegov račun.
… ali, to nije u redu…
Zapravo, ni on nije u redu.
Moje su.
Bar do sutra. Prekosutra.

 

Autorka: Milica Stanisavljević

Fotografije: autostraddle.com, weheartit.com

Nema komentara

Ostavi komentar