Zbog toga mi srce snažno lupa

Pravim te od sna, onog što se rasipa među zvijezdama. Zato što ti i jesi od milina što krase nebo. Donosim ti mirise kokosa i cimeta, zrelih jabuka i dvije narandže. Pisac je rekao, koliko je važan puž i kuća. Ti si istovremeno, moj puž i kuća. Za trenutke koje želim da nikad ne prestanu, da traju kao što se rađaju nova proljeća i svaki put izmame sve veću radost. Grlim te, kao što se grli hrabrost, energija bez koje ne umijemo napraviti pravi korak. Za sva nedostajanja, skraćena od tihih noći i daljina.

Putujem dok istovremeno skupljam ruke u krug, hladno mi je. Ne umijem da se smijem, dok mi stopala gore a duša se smrzne. Možda i ne znaš, koliko je u meni planina odlučilo da otrese određenu količinu snijega sa sebe. Zato što im je vjerovatno dosta. Dosta svih ljudi, onih što te dodiruju samo da bi osluškivali koliko ti je ruka snažna. Pri tome, ni da te pitaju šta ti je oko srca. Srca u kome se zaledio neki daleki omotač, koji traži svoj vulkan. Rekla bih, kao neka velika znamenita građevina, koja želi da odbaci sve te skele oko sebe. Iste što ju popravljaju, čine boljom, misleći da je tako stara i oronula loša. Nema pravo da odahne, stane i sruši se zauvijek. Baš zato što joj je dosta. Svega što ju gleda i nema baš nikakav stav o tome. Možda su joj dosadili svi ti bljeskovi fotografskih aparata, što imaju fokus, na lijepo i ono što svi vole. Vjerujem, da su ti isti ljudi, nekad u školi bili glavni za podizanje dva prsta u visine. Šta god ih neko pita, oni protegnu svoju radoznalu ruku i pitaju: “Da li mogu ja?” Takvi kasnije prave raspored u tuđim životima, stavljaju svoje ruke u visine i smatraju da nisu dostojni ljudskog stiska ruke. Oni i ne pripadaju ljudima. Najčešće završe oslonjeni ispred nečijih vrata, gdje slušaju i špijuniraju. Sve zarad, nekog većeg zadovoljstva!

ivana-lakic-blacksheep.rs

Često zamišljam daljine… U kojima neću gledati ova dva prsta u vazduhu. Tamo gdje ću srećno izlaziti u svoj vrt. Vrt u kojem neće biti mjesta za radoznale komšije. Tad ću da zamišljam majku. Nježnih, sigurnih i dragih ruku. Ruke koje su spremne da uliju sigurnost i vedrinu. Da griju kad si hladan i kad ti je slaba cirkulacija. Majku, čija omiljena disciplina nije samo riječ. Onu koja će u krajičku oka brisati suze, da ih niko ne vidi. Da me zove, da se dobro obučem i ogrnem šalom, zbog zime. I da ne jedem čokoladu, jer zna da mi škodi. Onu koja će biti ponosna na tri blizanke, koje ću jednog dana roditi. Znajući da se nikad neću naspavati, ali će mi reći da je u redu. „Bar ćeš tri stvari uraditi odjednom!“

I znam da će znati, svaki put kad plačem. Kad joj pošaljem fotografiju mojih kolačića i ona mi vrati svoju. Tad shvatim koliko mi nedostaje.

Zbog ljudi, stvari i daljina. Nemogućnosti da obojim nebo, dok se spremaju ratovi neba. Njenog vedrog duha, plavih ešarpi i snažnih ruku. Onih u kojima se sakrio sav svijet! Očiju čiji sjaj ne umijem da objasnim, a toliko sijaju…

Autorka: Ivana Lakić

Fotografija: weheartit.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.