12 maj ZATVORENA VRATA

Dugo, evo, ne mogu da

Pronađem kvaku koja

Bi mogla da nadvisi

Svijet koji gledam kroz

Korodiranu ključaonicu

Zarobljenih dana.

Neka vrata su, znam,

Prisutna zarad iluzorne

Prilike da zakoračimo

Izvan omeđenog postojanja

Sličica na pokretnoj traci –

Vrata od krvi i mesa iza

Kojih, zatvorenog pogleda,

Virimo – krijući se od

Vrtloga koji bi samo

Htio da nas razbaca svud

Po poljima nedosanjanih

Uloga i već dozrelih plodova.

Strah nas vješto zavodi

Igrom opjevanog ljubavnika,

Dok mu se predajemo poput

Lati što primaju jutarnju

Toplinu raširenih ruku,

Ili,

Poput nas.

Nas, kojih više nema,

Iako se još uvijek smijemo,

I plačemo

Na najmanji podražaj

Iskričavih očiju i svjetlucavih usana.

Da bar ruke mogu vješto

Da nacrtaju slapove

Niz svestrane horizonte

Tuga i Radosti! ,

Jedra na lađi od daščica

Da razvijem i pustim

Ljubav da ih ispuni

Vjetrovima od bezvremena

I nepostojanja…

Pa da se slivaš, da tečemo,

I razbijamo u nebrojene

Kapi što pune jezero

Neizvjesnosti –

Ili, pak, da ostavimo

Otvoren bar prozor, i pustimo

Da nam dom ispune nebrojeni

Mirisi i tonovi nerazumnog

Haosa što nas opisuje?

Perverznost je naličje svake odluke.

Bilo kad i bilo gdje;

Bilo s kim, bilo čime,

Jednu želju imam…

San o snu riječima da kaže :

„Ukroti me.“

Autor: Mladen Đurić

Fotografije: weheartit.com