Zaplitanje jezikom : Zovu me snajka

Kroz prozor sam mogla da vidim da je dvorište puno, dok su kola pristajala uz veliku ulaznu kapiju, i njega kako nestrpljivo čeka kraj vrata. Nespretno bi se pozdravio sa mojim roditeljima, bratom i sestrom i zagrlio me jako, dok se neko od mojih ne nasmeje ili ne priđu njegovi baba i deda. Uvek bi nas dočekali raširenih ruku i sa osmehom i uz štipanje obraza bi išlo jedno “Evo je i snajka”. Bila sam klinka i nisam razumela te rodbinske odnose i šale na račun istih, pa sam jednom na pitanje “Kako tebe zovu” odgovorila sa snajka. Neretko se dešavalo da su me prijatelji mojih roditelja, koji su imali sinove, zvali snjakom, pa i nije čudo što se dete zbuni. Tako je i na maturi nastala opšta zabuna kada me je mamina prijateljica nazvala snajkom pred mamom tadašnjeg dečka. Mislim da treba da nađemo novi, formalniji naziv za snajku. No, pošto smo se ispozdravljali, uručili cveće i sve ostalo po redu što ide na slavama, podelili smo se –  deca desno, a matori levo. Uhvatio me je za ruku i požurio ispred ostalih.

– Nemoj da pričaš drugima da si mi devojka. Zezaće me drugari. Ok?

– Aha.

To “aha” je rečeno malo bunovno, kao kad vas i sred sna probude pa nastavljate konverzaciju polu budni. Ej! Pa mi nikada nismo zvanično deklarasali taj status. Okej, čuvala sam sva njegova pisma u obliku srca o zlatnoj čaši na bunaru i ljubavi našoj u njoj i onaj dečiji sobni metar na kojem pišeš ko ti je simpatija i ono “Tamara” uokvireno u srcu. Čuvala sam i Uskršnja jaja koja mi je poklanjao i omote od slatkiša i salvete sa rođendana. Baš smo bili pravi mali par. Joj te kliničke ljubavi, ništa slađe.

Sedeli smo to veče u velikoj sali. Imali su ogromno imanje malo dalje od grada i digli su kuću samo za slave i slavlja. Impresivno. Njihova slavlja su uvek bila bogata, došlo bi tona ljudi sa svojom decom. Igrali bismo se žmurke ili lozinke, koju posebno ne volim, jer su dečaci bili okrutni. Ali on bi uvek išao uz mene i krio se sa mnom i dok niko ne gleda držao me za ruku. Sladak, žgoljav, visoki plavušan. Posle njega nisam padala na plavušane više. Verovatno sam to ostavila za tu detinju simpatiju i svu nevinost i naivnost te ljubavi.

zaplitanje-jezikom-blacksheep-rs

Ne znam kad smo prestali da budemo momak i devojka. Nekad, kad smo malo odrasli, kad smo počeli ređe da se viđamo i da shvatamo sva značenja iza tih držanja za ruke i ljubavnih poruka koje idu sa godinama. Kad smo počeli da crvenimo na svaki pomen našem simpatisanju. Kad bi na “Lazare gde ti je devojka?“ odgovarao sa “Dobro je, deda”. Kad bih se na ono “Hoćeš li još uvek da nam budeš snajka?“ samo osmehivala i žurno izlazila iz sobe.

Na kraju skupiš sve te kad i pretvoriš u nekad.

Srela sam ga jednom na nekoj zagušljivoj srednjoškolskoj žurci. Razmenili smo brojeve telefona i nikada se nismo čuli posle toga.

Danas pakujem kofere da pred praznike odem kući i vidim moje. Baka kaže da joj nedostajem i da jedva čeka da dođem da me malo pazi. Osećam da će me to koštati haljine za Novu godinu, ali Bože moj, svakako je slavim u svoja četiri zida, daleko od šire javnosti. Mama kaže kako je skoro bila na spomenu njegovom dedi i da je rekao da će dovesti njegovu baku da se vidimo svi kad dođem. Kaže kako se razvodi i kako mu žena brani da vidi dete, čisto da budem spremna kad dođe. Sećam se koliki mi je šok bio prošle godine kad sam na Fejsbuku videla sliku koju je objavio, sa ženom i tek rođenim detetom, dok sam ja sedela kući sa rolnom toalet papira na krevetu i Kristinom Kovač na repeat. Sad kad pomislim “svako ima svoje muke”.

Ne znam. Nove godine su uvek za sentiše i nostalgije, za ono “šta ako, šta da smo”, za “nadam se da ga ne voli ko što sam ja” i slične munje što bi Tijana rekla. Ali stvarno, da mi je na tren samo tih 10 godina i naivnosti i ljubavi na zidovima školskih klupa i vecea i onog “zovu me snajka”.

Možda to budu novogodišnje odluke :

– Neodrastanje

– Pusti kočnice

– Nevino i naivno voljenje.

Autorka: Tamara Luna Lav Naumović

Fotografija: favim.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.