Zaplitanje jezikom: Živ čovek

– Živ sam čovek, bejbe.

Govori joj dok joj pramen kose sakriva iza uveta. Retko kada ljudi otkriju da su živi. Otkriju nekad sami sebi. Ali vrlo retko kada se pred drugima deklarišu kao živi ljudi. Postoji taj tepih, pod cipelama koje nose živi ljudi, isti onaj po kojem gaze ovi što se s vremena na vreme deklarišu kao živi. Pod njega staju svakodnevna odstupanja neživih ljudi od svojih svakodnevnih života – podrigivanje u društvu posle jela, kašnjenje na dogovoreni sastanak, zaboravljanje rođendana, izgovorene reči u afektu, izgovorene reči u krevetu, ljubavi, kombinacije… Imenuj! Sve to staje pod taj tepih.

– A inače si mrtav?

– Mrtav ‘ladan, bejbe.

– I teatralan po običaju…

– Danas nismo raspoloženi?

– Ne znam za tebe, ali dan je bio prilično dobar do pre koji sekund.

– Znači ja sam uticao na Vaše trenutno neraspoloženje.

– Utičeš.

– Mhm. Hoću li biti upućen u taj uticaj?

– Prvo…

– Oh, imamo više od jednog razloga.

– Ako nastaviš da me prekidaš neće biti ni jednog.

– Znaš da preferiram prećutne sporazume u odnosu na nesporazume, bejbe, čiji dijalozi ili monolozi pasuju u dvonedeljno vredni materijal španskih sapunica.

– Hoćeš li me saslušati ili mi to suptilno govoriš da odjebem?

– Bejbe, rado želim da slušam tvoj glasić i svaki slog koji izađe oblikovan tim lepim usnama, dok naslonjena dlanovima na moje grudi, njišeš tim divnim kukovima…

– Odjebi.

– Nema potrebe za tim rečnikom…

– Nema potrebe za tim sranjem, takođe, ali ga trpim, jer sam živ čovek.

– Mislim da si omašila mesto upotrebe te fraze bejbe.

– Super što si pomenuo. A gde se ona tačno koristi?

– Konkretno, kada se desi nešto što je generalno nestandardno, ne nužno toliko loše da se čoveku mora suditi, već se jednostavno pripisuje činjenici da je čovek. Nesavršen. Grešan.

– Znači, ako sam te ja dobro razumela, tvoj opis mojih očiju koje bi mogao večno da gledaš i pomeranje mojih usana koje je podjednako hipnotišuće, se pripisuje nesavršenosti tebe kao čoveka, jer… ?

– Anita.

– Više nisam bejbe?

sandro-katalina-blacksheep.rs

Plaše ga njene godine. Plaši ga ono što nikako ne ide uz njene godine. Ni ta ćud. Ni ono što se u njoj kuva. Ni te usne. Ni način na koji ljubi. Ništa ne ide uz njene godine sem kože i tela. To joj jedino pristaje. Generacijski jaz se kao nepodobnost pojavio nekad u drugoj polovini dvadesetog veka. Što se nje tiče, godine su samo broj. Baš zvuči kao kliše i uvek se opravda pre nego što tu frazu izgovori. Godine nisu ocena živosti, ni iskustva. Srčano se protivi tome da iskustvo dolazi sa godinama. Dolazi sa ljudima. Smatra da sve što ima veze sa životom ima veze sa ljudima.

– Šta sam ti rekao pre nego što smo počeli ovo, Anita? “Ne vezuj se! Ne vezujem se” – je li tako bilo?

– Da je ovo samo kombinacija, šema, ja bih verovatno posle završenog seksa išla kući. Ne bih ležala svaku noć pored tebe, slušajući o tvom životu o kojem si na prvom mestu rekao da ne želiš da ikada diskutuješ sa mnom. Slušajući tvoje opise mojih reljefa. Pričajući sa tobom o snovima, o željama. O svojoj prošlosti. O svojoj sadašnjosti. O…

– Anita, dosta je.

– Zašto se afekcija, drugačija od seksualnog privlačenja, pripisuje nekom živom čoveku?

– Rekao sam ti. Sve karte na sto. Još onog dana na terasi.

– Nisu to bile sve karte. Na to deljenje smo podelili dobijeno.

– Da, a na sledećem si povećala ulog…

– I?

– I ja sam odlučio da pratim. A nisam siguran da imam karte da te ispratim.

– Možda blefiram.

– To je problem bejbe. Ne blefiraš. Da stvar bude gora, odaješ se. I ne, to tvoje namerno odavanje, kao znak hrabrosti, mi neće pomoći da spustim gard. Rekao sam ti.

– Rekao si još puno toga.

– Živ sam čovek, bejbe. Živ sam čovek.

– Sebičan si.

– Ljubomoran.

– Posesivan.

– Ali i dalje si tu bejbe.

Nikad to neću razumeti kod žena, tu labilnost kad su muškarci u pitanju. Zapravo ne muškarci – kad je ljubav u pitanju. Mogu da imaju karijeru u šaci, vode život po sopstvenom nahođenju, smeju se jer im je to najjače oružje, budu odlučne i kad planiraju i kad su spontane, ali gube svaki gard u ljubavi. Možda ga namerno spuštaju. Možda žele da pokažu da su živi ljudi ispod kože. Od krvi i mesa. Da je svaka tačka meta. Jer ljubav je odavno prerasla u rat.

– Hm… Tu sam…

– Vrlo nevoljna konstatacija.

– Umorna sam.

– Bejbe… Pametna si ti. Jaka si.

– Dosta. Umorna sam.

Autorka: Tamara Luna Lav Naumović

Fotografija: Sandro Katalina

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.