Zaplitanje jezikom: Sačuvati posle čitanja

Poznajem ga odavno. S obzirom na relativnost vremena, tačku, koju posmatramo, u ovom slučaju, u prošlosti – davno,  može biti i juče, sve zavisno od toga kako shvatamo vreme, tako da ću daljinu u vremenu meriti kroz količinu informacija koju znam o osobi. Ako tako gledamo, vreme koje je proteklo od našeg prvog upoznavanja do sada, može da se smestiti i u jednu deceniju, pa bi se moglo reći da ga zaista odavno poznajem, od vremena kada je zeleno bojilo njegove reči i njegove korake, kada ni jedna druga nije imala smisao, preko trenutka kada mi je ukrao prvi pogled i sledećeg kada sam mu svesno poklonila drugi, sve do mojih prstiju zamršenih u njegovoj kosi, a verujte – to je trenutak za sebe.

Upoznali smo se, po svetskim vremenskim standardima, pre tri godine. Relativno skoro, uzimajući u obzir da postoje osobe u mom životu koje poznajem i nekoliko puta, ne samo za nekoliko godina, duže. Ne znam kada je godina postala mera za malo. Kada pogledam svaku godinu, ponaosob, unazad, ni jedna od njih ne može stati u, recimo, petsto reči. To bi značilo da svaki dan opišemo sa manje od dve reči, u proseku. U dve reči jedva staje i „Dobar dan“, jer bez interpunkcijskog znaka, ta sintagma nema puno smila, a smatram da je interpunkcijski znak reč za sebe. Da sam stavila tačku na kraju, značilo bi možda da konstatujem da je dobar dan, da sam stavila znak pitanja, sigurno bi me zanimalo da li je zaista to dobar dan, da znak uzvikao stajao na kraju, moglo bi se tumačiti kao opšta radost današnjim danom i da isti želim svima. Interpunkcijski znak je reč za sebe.

zaplitanje-jezikom-luna-lav-blacksheep.rs

No, pre tri godine, u drvenoj klupi, u sredini, hladnog, strmog, kamenog i više od trećine praznog amfiteatra – prvi put sam ga videla. Zaludan i, kao i svaki brucoš (tada nisam znala da je zapravo po drugi put brucoš) entuzijastičan, sedeo je i naizgled slušao uvodno predavanje iz Psihologije. Uvek sam smatrala da je psihologija bitnija od sociologije. Ali samo naizgled je slušao, jer tu, na samom horizontu mog perifernog vida, mogla sam da primetim kako je glavu naginjao ulevo. Znate, još u osnovnoj školi iz biologije su nas učili da postoji pet čula: čulo ukusa, mirisa, sluha, vida i dodira, ali kako sam ja danas počela, reći ću da postoji još jedno, nazovimo ga – čulo osećaja. Osećaj da volite, osećaj da bolite, osećaj za nešto dobro, osećaj da vas neko posmatra. Tako sam, vođena svojim čulom osećaja, okrenula glavu i, prelećući preko nepoznatih lica, susrela sam se, oči u oči – sa njim. Ne bih umela da ga opišem. Evo ni sad ne umem. Sklapam u glavi, kao slagalicu, crte njegovog profila i sve što mogu da se setim jesu njegova duga kosa, vezana u pundju, gusta brada što se proteže od ivice jagodičnih kostiju do vrata, i usne, koje kao da su ljubile već hiljade puta.

Trajao je kratko taj pogled. Sve je i dalje na mestu. I moja mašna na glavi, i mali ručni sat na zglobu i torba na stolu, sve je na mestu, a ipak se osećam kao pokradena, pomalo golo. Ukrao mi je taj pogled. Iz nekog razloga, bila sam ljuta zbog toga. Imala sam taj snažan, sveobuzimajući, gotovo neprijatan osećaj, da moram da pobedim u toj igri. Verujte mi da je u pitanju igra. Osmehnula sam se, prvo u sebi, da isprobam osmeh prvo, da nađem onaj pravi, kao haljinu za prvi sastanak i … sa stidljivim pokretom glave, uputila mu osmeh.

Koliko sam samo želela da saznam ko je. Ko je taj muškarac, ne dečak, više liči na muškarca, i koje se boje ljubi, i da zaronim prste i nos u njegovu kosu. Zastrašujuće je misliti tako o nekome čije ni lice ne umem da opišem.

Saznao je ko sam. Nikad ga nisam pitala kako. Sećam se da sam mogla da čujem kako mi srce lupa kad sam videla njegovo ime pored malog crvenog broja jedan u sekciji zahteva za prijateljstvo.

Volim da projektujem realnost u neku moju ideju prošlosti. Prošlost, pogotovu ona decenijama unazad, kada kada su se još uvek slušale ploče i slala pisma, je romantična i zavodljiva, divna za čitanje, pisanje i slušanje. Tako bi ovaj gest zahteva za prijateljstvo zapravo bilo pismo poslato po mojoj najboljoj prijateljici. Nikako po poštaru, jer šta ako stanodavka sazna ili – još gore, majka. O ocu da ne govorim. Čekala bih sledeću pauzu, sakrila se u ćošak fakultetskog dvorišta i nesvesno grizla usnu, dok nespretno otvaram kovertu, boje slonovače.

Poštovana g-đice Tami,

Ne zamerite što sam sebi dao pravo da Vam se obratim i u obraćanju Vas oslovim prvim imenom, ali ono sa takvom lakoćom silazi sa usana.

Znam da nikada nismo prozborili više od par reči nametnitih iz puke pristojnosti, iako se pomalo, bespravno, nadam da nije samo iz pristojnosti, ali voleo bih da pođete sa mnom u šetnju, posle današnjih predavanja. Ako ne do  Kalemegdana, dopustite da Vas dopratim do stana. Želim da čujem sve o poslednjoj knjizi koju ste pročitali, a ako pak ne želite ništa reći, pričao bih Vam o filozofiji svemira i brojanju zvezda. Pričao bih Vam.

Razumeću ako budete bacili ovo pismo posle čitanja, i ako me ne udostojite odgovora. Ali ipak se potajno, sasvim bespravno, nadam.

Udovoljite mojoj malenkosti,
udovoljite tu jednu šetnju.

U iščekivanju,
S.

Znam da bi posmatrao kako sa jedva obuzdanih osmehom čitam njegovo pismo, i čekao da podignem pogled sa bele hartije, kako bi ga ukrao. Mangup. Lopov. Ali dozvolila bih mu to.

Ali to je neko sasvim drugo vreme. Druga prošlost.

Autorka:  Luna Lav

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.