10 maj Zaplitanje jezikom: Rasplitanje
April, 2018.
Dva drvena štapića su pridržavali punđu da se ne raspadne. Tehniku je poslednjih godina sasvim usavršila. Kosu bi pridigla, pa zatim uvila u rep, onda oko korena repa, jedan stapić kroz levu stranu punđe, pa ispod, jedan kroz desnu ili kroz sredinu kada želi malo da promeni – voila, izdržaće ovako ceo dan.
Ručak je provela u Japanskom vrtu, nedaleko od kancelarije. Na pauzi bi crne cipele sa potpeticama zamenila svetlo plavim baletankama, koje je držala u poslednjoj fioci svog radnog stola, i nečujnim korakom pohitala ka vrtu niz stepenice sa trećeg sprata. Nije volela liftove. Ali je volela da kuva. Danas je pripremila tanko seckanu piletinu u susamu i medu sa povrćem kratko grilovanim. Volela je čiste ukuse povrća. U malu posudu je spakovala dve pirinčane kuglice sa malinama – jedna za nju, jedna za čuvara vrta. Voleo je njene deserte. Uvek bi im se obradovao, jer je ostavljala ispisane porukice ispod poklopca.
Godina je tek zagazila u april, zbog čega joj je odlaženje u Japanski vrt bilo posebno drago – trešnje su bile u punom cvatu i latice rasute po celom parku. Bila je to samo njena bajka u kojoj se krila svakog popodneva. Prošetala bi koji krug kroz vrt i zatim sela na drvenu klupicu kraj jezera i gledala kako se površina vode talasa pri svakom padu roze latica.
– Još jedna tura sedenja prošla kako treba?
Trgnula se uplašeno i zamalo ispustila činiju sa pirinčanom kuglicom. Iza nje je stajao visok dečko, crne kose i kestenjasto zelenih očiju.
– Molim?
– Nisam hteo da Vas uplašim. Samo sam primetio da često sedite u vrtu.
Gledala ga je zbunjeno. Preletala je očima preko njegovog lica, pokušavajući da se seti da li ga poznaje. Možda sa posla. Nije bila sigurna. Nije poznavala sve kolege.
– Ovaj… pa, da. Ponekad.
– Ja sam Nemanja. Radim u onoj zgradi. – pokazujući rukom na prozor zgrade prekoputa njene kancelarije – Sedim često u bašti, pa sam Vas video. Hteo sam samo, eto, da Vas upoznam.
– Aha. Pa dobro. Da. – progovorila je drhatavim glasom – Ja sam Nataša.
– Drago mi je! Strašno mi je drago.
– Mhm.
– Pretpostavljam da žurite.
– Da. Da. Žurim.
– Neću Vas onda zadržavati…
– U redu. Prijatan dan.
– Ali želim da Vas pitam da prošetate sa mnom. Kasnije. Posle posla. Možda. Sačekao bih Vas ovde.
– Hm.
Pokušavala je da ga protumači. Prisećala se kursa govora tela koji je skoro pohađala kao deo treninga u okviru kompanije. “Kao da to ima ikakve veze!” govori sebi, dok se mršti i grize donju usnu.
– Ne morate. Razumem. Ne poznajemo se. Svakako bilo…
– U redu.
– U redu?
– Možete me sačekati ovde u pola šest. Tada ću završiti sa poslom.
Nespretno je mahnula rukom i pošla prema kancelariji. Nije odavno bila tako zatečena muškom pojavom. Nije odavno osetila tu prijatnu nelagodnost u grudima. Čekajući semafor da upali zeleno, okrenula se ka kapiji vrta – mahao joj je sa širokim osmehom. Zbunjena, prvo je vratila pogled napred, pa se brzo okrenula i kratko mahnula. Ulazeći u zgradu, u staklu je videla svoj odraz – osmeh i bore u uglu očiju i usana od smejanja.
Septembar, 2018.
Prošlo je jedanaest sati uveče. Vrata od stana otkučava polako. Crne cipele sa potpeticom ostavlja u hodniku ispod čiviluka o koji kači svetloplavi mantil i kožnu torbu. U zamračenom stanu plešu senke pod uličnim svetlom i mačka koja pokušava da ih uhvati. Uzima je u ruku i odlazi u kuhinju.
– Kako si ti provela svoj dan? – pita je, ljubeći joj belo krzno.
Uzima činiju, sipa vodu i spušta je nazad na pločice pored frižidera.
– Mrnjau i tebi.
Odlazi do spavaće sobe, usput otkopčavajući šlic uske haljine na dnu leđa. Podiže je sa poda i ostavlja na rukohvatu stolice. Skida čarape, pridržavajući se o ormar do prozora. Seda na ivicu kreveta, skida minđuše, ručni sat i odlaže ih na policu pored ogledala. Izvlači štapiće iz punđe. Raspletena duga kosa joj pada preko golih ramena. Naslanja se rukama na krevet i zmureći zabacuje glavu unazad, ispuštajući tih uzdah.
– Hej mala.
Trgnula se blago i očešala obraz o njegovu kratko podšišanu bradu, puštajući ga da nasloni glavu na njeno rame.
– Hej ti.
Ljubi je polako u vrat i ramena, privlačeći je u snažan zagrljaj.
– Naporan dan, hm?
– Mhm… – promrljala je tiho.
– Sad si tu. Sad je sve ok. – šapuće joj na uvo.
Leže u krevet, naslonjena na njegove grudi. Pridiže se i ovlaš ga ljubi.
– Lepo je doći kući. Lepo je doći tebi. – govori mu, upijajući toplinu njegovih zelenih očiju.
Grli je jače i ljubi u teme. Prolazi prstima kroz njenu raspletenu kosu, sve dok oboje ne utonu u san.
Autorka: Tamara Luna Lav Naumović
Fotografija: Slavko Stamenić
Sorry, the comment form is closed at this time.