Zaplitanje jezikom: Pričaj mi priču

 

Znate, umela je da stvara. Nije to stvaranje kakvo bi SANU svrstala u umetnost ili u nauku – nešto između. Zapravo oba u jednom. Siguran sam da ste sigurni sad gde ova priča počinje i gde se završava. Možda ste u pravu. Možda. Ona kaže da sva možda ovog sveta nisu vredna jednog jeste. A ja joj verujem svaku reč. Siguran sam i da sam pristrasan. Ali to ima veze sa mnom, ne sa njom.

Tri čaše vina kasnije i pepeljare pune opušaka, eto mene – korak bliže tridesetoj i sasvim blizu nje. Došla je nenajavljena. Zapravo, rekla je da će možda doći. I taj jedan takt koji je srce preskočilo kad sam video nju na ulaznim vratima stana je vredan gubljenja.

– Došla sam u pidžami, ali to ne znači da ostajem da prespavam.

Nasmejala se široko, kako jedino i ume, šireći rukama krajeve nečega što liči na pantalone. Ne razumem se u modu, pogotovu ne žensku.

– Dobro si me zaustavila da kažem da ti je lepa haljina.

– Srećan rođendan!

Poljubac u obraz. Ruke oko vrata. Sa strašću kojom se ona unosi u puko čestitanje rođendana, običan čovek bi mogao da živi ceo jedan život.

– Nije trebalo.

– Šta? Da dolazim?

– Ne ludo. Da kupuješ poklon.

– A, to. Jel imaš već?

– Ne.

– Kupujem za poklone knjige koje nisam čitala da bih mogla da ih pozajmim.

– Hahaha.

Tri čaše vina kasnije i polu prazne torbe anegdota, eto nje – na prstima se provlači između sofe i stočića, pružajući mi ruku uz jedno tiho “Pleši sa mnom”. Sa radija ide neka mediteranska muzika. Naslonjena na moje rame priča mi kako uz ove pesme može da zamisli more. I to ne bilo koje more, isključivo Jadran. Jedan restoran na samoj obali, sa pogledom na pučinu i onaj slankast miris mora na koji već i koža miriše.

Zatvorenih očiju sa nosom u njenoj kosi, moj mali stan više nije na jednom od beogradskih brda, već sred Kotora. Ona zapravo miriše na more. Nosi ga u kosi. Nosi ga na vratu. Nosi ga na zglobovima. To je ono stvaranje o kojem govorim. Stvara svetove. Osećaje. To je nauka koja se uči nad urušenim svetovima i snovima. Izneverenim ljubavima. Kukavičjim odlascima. A umetnost… Ona ne staje u ove reči. Biću sebičan da taj deo nje zadržim za sebe.

– Ne znam koliko još možemo da se pretvaramo da ne čujemo Kuma na vratima.

– Molim?!

– Već dvaput je kucao. Ali siguran sam da može da odstoji ovaj ples do kraja.

– Budalo. Idi otvori čoveku.

Gura me od sebe, onako dečački, sa izrazom lica, koji je iz šale prerastao u refleks, zajedno sa udarcem pesnice u grudi.

– Dobro veče, Kumo.

– Ne znam o čemu pričaš.

Kum zna da podjebava, upozorio sam ga unapred da ga je prozrela. A ona zna kako se igra u napadu. Mada, odaje je crvenilo na obrazima. Brani se seljačkim rumenilom i šalama na račun istog i puštam je da pobedi, jer znam da ne voli da gubi na tuđoj teritoriji.

fredrick-kearney-jr-blacksheep.rs

Tri čaše vina kasnije i sa Kumom na ulaznim vratima, eto nas – sa zamagljenim mislima, zamagljenim očima u zamagljenoj sobi punoj dima. Purnjali smo čak i previše. Mislim da je to do vina. Barem se uvek vadim na to.

– Nije neki pogled. Voleo bih da sam koji sprat više, da gledam Beograd kao na dlanu.

– Ovako gledaš u park. Ja jedva čekam da se preselim na neko zelenije mesto.

Nikad nisam siguran da znam o čemu misli. Nisam ni siguran da ono što mi govori je ono što misli. Ustanovili smo da postoji strah. Toliko mi je priznala. Ovakva retko odaje svoje slabe tačke. A ono što me najviše plaši je to što su njeni strahovi njeno oružje. Samo se nadam da je kratkovidost sprečava da dobro nišani.

– Idem. Kasno je.

– Ostani. Gde ćeš po ovom mraku svakako?

– Nisam planirala da ostanem.

– Nisam planirao da ćeš doći.

Uz još jednu čašu vina priča mi o koferu – onom koji svi nosimo sa sobom. Kažem joj da znam sve muškarce koji se kriju u njemu i da me oni ne plaše. Osmehuje se sa kratkim izdahom kroz nos, ni ne gledajući me.

– Svi ti muškarci koje misliš da poznaješ: oni bivši, a svi su uglavnom bivši, oni čije ih žene čekaju kući, oni stariji, oni što čeznu za mojim godinama i mojom mladošću, oni što ostavljaju bez reči, oni koji obožavaju svaki deo moje kože, oni što me mrze, ni za jednog od njih nema mesta u mom koferu. Svi vi pogrešno slutite, da devojke kao ja nose muškarce u svojim koferima. Kajanje za istim. Strah od predrasuda nametnutih od strane lažnih moralista. Niste ni blizu.

I tada me je prvi put bilo strah da ponesem nečiji kofer uz stepenice. Ili niz. Dovoljno sam blizu da može da čuje moje uplašeno lupanje u grudima kao u lisice, kao što ja mogu da čujem njeno smireno disanje. Pretpostavke i očekivanja nisu nešto što ide rame uz rame sa njom.

– Umorna sam. Želim da idem.

– Već je isuviše kasno. Spavaj ovde. Obećavam…

– Ne moraš ništa da mi obećavaš.

– Samo sam hteo da kažem, da je…

– U redu je.

Četiri čaše vina kasnije, ne znam da li sam sanjao sve. Tuš mi je ohladio glavu, ali još uvek nisam pri sebi. Palim svetlo u sobi samo da proverim da nije otišla dok sam se tuširao. Ne zauzima ni celu jednu polovinu kreveta, dok njen osmeh može da okupira ceo jedan svet. Valjda je to tako kad zaspiš. Ogoljen od oružja, od maski, od strahova.

Kažu da spavati pored nekog je mnogo više nego spavati sa nekim – ogoljen od laži, veruješ nekom da bude sasvim blizu tebe u trenutku tvoje najveće nemoći.

Autorka: Tamara Luna Lav Naumović

Fotografija: Fredrick Kearney Jr

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.