Zaplitanje jezikom: Ne leči vreme, već ljudi

Nisam ni primetila kad je pustio muziku. Išla je savršeno tiho i neprimetno u pozadini. Valjda to tako sa njim ide – neprimetno. I mrak je pao. Neprimetno. I on sasvim primetno leži blizu mene. Sve zvuči kao soul Marka Luisa:

„U mojoj sobi mrak
i čim u meni žeđ se otkrije
ti se pretvaraš u kap
koju pijem da me otruje

Tvoj uzdah kao znak
da priče više nisu potrebne
…“

Nije muzičar. Koliko znam, ne svira ni jedan instrument, niti peva. Ali njegovi prsti na mojoj koži definitivno zvuče dobro. Simfonija usklađena sa našim uzdasima. Kao da baš tako treba: njegova ruka oko mog struka, moji prsti u njegovoj kosi i moje čelo prislonjeno uz njegovo. Taj prvi put je uvek poetičan.

Poznata melodija ide sa zvučnika. Pevušim tiho gledajući u plafon. Osećam kako me gleda. Osećam kako pogledom upija svaki deo mene. Kao da ću s jutrom nestati. Skupljam snage da ga pogledam. Ne smem. Ne mogu. Imam osećaj da ću, gledajući njega, videti sebe u njegovim očima, a to ne smem.

– O čemu razmišljaš?

To famozno pitanje na koje gotovo nikad nemamo odgovor u tim trenucima. Zaista, ja ne umem da mu odgovorim na to. Pogotovu jer ne može da stane u tu jednu kratku rečenicu koju možda očekuje. Mada, s druge strane, možda i želi da čuje svih tih hiljadu reči u sekundi što mi se motaju po glavi dok tražim pravi odgovor. Mislim o tome kako možda ovo nije trebalo da se desi. A opet, ko je tu da me osuđuje? Ma nema ni za šta da me osuđuje. Ali, zašto se i dalje osećam grešno? Gde sam pogrešila? Nigde. Baš smo divan dan imali. I veče. Ne znam.

– Ne znam…

– Dosta sa tim “ne znam“

Vala baš. Dosta je.

– Za nekog ko se izjašnjava kao ateista „O bože“ sam izgovorila previše puta.

– Primetio sam. – govori mi uz osmeh.

Ohrabrio me je taj osmeh. Zvučao je sasvim iskreno i prirodno. Volim da ga gledam dok se smeje. Ima neobično velik osmeh. Isto i za mene kažu. I divno mu stoji, pogotovu tako uokviren gustom bradom. Sad znam i zašto se bojim da ga pogledam – osvaja me tim pogledom, a znam da mu to nije namera. Nismo ovde da bismo voleli jedno drugo, već oslobodili. A ja sam možda videla dalje od tog oslobođenja.

Navukla sam majicu preko glave i otišla do toaleta.

Pustila sam vodu da teče kako ne bih morala da slušam sebe. Gledam u odsjaj u umuvaoniku. Došla sam zbog ramena. Zbog slobode. A njegovi prsti kao da su vezali deo njega za deo mene. I ta ideja se sad i ne čini tako loša. A loša je. Ne ide se tako – iz zagrljalja u zagrljaj. A opet, ima istine u onoj: „Ne leči vreme već ljudi“. Neka. Dosta je. Umivam se i vraćam nazad u sobu.

Naslonjen je na okno prozora. Nema terasu. Znam da bi voleo da je ima jednog dana, ali za sada mu je dovoljan i ovaj veliki prozor sa pogledom na beogradsku tišinu i magnoliju što raste u dvorištu. Prati me pogledom preko ramena dok mu prilazim.

– Znam šta će te oraspoložiti. Uzmi. – nudi mi smotanu cigaru.

 – Ne mogu. Neće mi prijati sada.

– Ali stavio sam samo malo. Uzmi.

– Neka.

Naslanjam se na ivicu do njega. Rame uz rame. Magnolija miriše divno. I pogled je nešto sasvim drugačije u odnosu na poglede koje možete imati sa beograskih prozora. Nije klasična beogradska betonska džungla. Svaka zvezda se može videti na nebu. Volim vedro noćno nebo.

– Je l’ si ok? – pita me već pomalo zabrinuto.

– Super sam… Nemoj ovu moju reakciju da shvatiš pogrešno. Sve je bilo…

– Ok je. Razumem… Valjda.

Sedeli smo dugo na prozoru i kroz dim pričali o svemu što mi je slomilo srce i kako zapravo više ne patim. Rekao mi je da ne budem glupa i da prestanem da krivim sebe, da prestanem da razmišljam o tome. Rekao mi je i kako ona nije mogla da podnese pritisak njegove ljubavi i da je zato otišla.

Mislim da smo iz istih razloga završili slomljenog srca.

ne-leci-vreme-vec-ljudi-blacksheep.rs

Rekla sam mu kako želim da volim zbog sebe. Rekla sam mu kako mislim da su se svi filmovi koji nisu neka vrsta fikcije već negde desili. Sve to već postoji zapisano u nečijem životu. Rekla sam mu da neću odustati od ljubavi.

Rekla sam mu „nemoj“, kad me je poljubio u rame. Imao je najiskreniju nameru. Ali ja nisam bila spremna. Još uvek mogu da napipam mesto gde me je poljubio, kao da je cigaretom napravio mali kružni ožiljak.

– Rzumem… Film je malo bedak. Mislim, romantičan je, ali ono, skroz drugačiji. Ako nećeš da gledaš, ne moramo.

– Hoću! – uvek sam volela romantične filmove, ipak sam ja taj zaluđenik za ljubavlju.

Pojeli smo činiju kokica pre nego što se završila uvodna scena. Ona je bila pesnikinja. Bio je to film o nekoj beskrajnoj ljubavi. Dvoje mladih koji se vole preko okeana. Dvoje mladih koji jedno drugome praštaju slomljena srca. Dvoje koje se uvek jedno drugom vraćaju. Film o ljubavi sa srećnim krajem. Ne kliše, ne američki holivudski kliše. Ne. Dvoje mladih koji su posle svega završili zajedno. Oprostili su jedno drugom sve, pod tušem.

– Ovo ne postoji. Ovo nije moguće.

– Ali, malopre si rekla da se sve što je na filmu nekome negde već desilo.

Dozvolila sam sebi da na sekund posumnjam u ono u šta jedino verujem – ljubav. Samo zato što mi je bilo slomljeno srce. Volim što me sluša i čuje. Što zapravo nije od onih kojima na jedno uvo uđe, a na drugo izađe. Volim što me podseća na mene.

Autorka: Luna Lav

Lektura: Zorica Dukovski

Fotografija: favim.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.