Zaplitanje jezikom: Koraci

Tačno je 327 koraka od autobuskog stajališta do tvoje kapije. Brojala sam. Dva puta. Brojala da bih ubila tremu. Za koracima sam ostavljala utisnute otkucaje srca u asfaltu. Ili je samo Zemlja u isto vreme pucala po tim šavovima. Naši sastanci su uvek bili neka vrsta pucanja. Barem je mene uvek “pucalo” u grudima. Čak i u onim slučajnim naletanjima u hodnicima fakulteta. Tad su klecala kolena – zastanem iza ćoška, udahnem duboko na nos, pa uz prizivanje celokupne nonšalantnosti mog bića, dobacim jedno “hej”. Ali mislim da me je osmeh uvek odavao. Mislim da me je taj osmeh odao i onog prvog puta, zato si i bio onoliko smeo. Kunem ti se, mogu da čujem srce kako kuca istim ritmom kao tada. Kao i svaki put kad si ti u pitanju. Ne umem to sebi da objasnim, ali uvek sa istim osmehom koračam dok mislim o tebi. Kao kad ti se neki hit iz gimnazijskih dana zaglavi u glavi. Tako si se i ti zaglavio, pa ne puštaš. Ili te možda ne puštam… Toliko je vremena prošlo, toliko je tebe i mene prošlo u tom vremenu, u tvom krevetu, u našim razgovorima, ćutanjima, smejanjima, bioskopima, ulicama, u mojim rečima… više ne znam jesmo li se desili ili je samo mit u koji verujem. Onaj što na ulicama prepričavaju, jer ljubavni romani o tome ne govore nikad. Svakim danom je to nova priča. Svakim korakom, sa onim osmehom, ta priča ima drugi kraj.

koraci-blacksheep.rs

I ko će li ga znati jesam li te volela ili u glavi stvorila.

Da sam zanesena – jesam.

Priznajem da nekad sanjam, čak i u po dana, tebe i tvoje usne, prste i cigarete, oči koje se uvek smeju i sebe kako se smejem kraj tebe.

Blentavo i zaljubljeno.

Negde na Kalemegdanu.

Kad majsko Sunce zalazi.

Ima taj jedan zalazak Sunca na Kališu o kojem sam čitala za vreme mojih gimnazijskih pohoda na kućnu biblioteku – ni jednom da nisam videla u Beogradu. Mogu da zatvorim oči i da ga vidim ispred sebe. Ti savršeno staješ u tu sliku. Volela bih da mogu da ga doživim baš sa tobom.

Nosi se sa svojim pripadanjima. Nikada ne bih ni mogla da te prisvojim, sem toliko da onaj osmeh obesim o tvoje rame dok koračamo zajedno.

Autorka: Tamara Luna Lav Naumović

Fotografija: Slavko Stamenić

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.