Zaplitanje jezikom: Ćuti i gledaj

Biće mu boginja,

U krevetu

Dok satkana od strasti,

Prelazi prstima, golicljivo,

po njegovim grudima.

Biće mu boginja,

Pod oblačnim noćnim nebom

Dok okupana uličnim svetlom,

Osmehom topi hladne ivice

Njegovog pogleda.

Biće mu boginja,

Sa glavom na njegovim grudima

Dok izgubljena između redova,

Čita mu kroz šapat stihove

Prve ljubavne pesme.

Biće mu boginja,

Sa rukom u njegovoj,

Dok ciča joj grize nos i obraze.

Volim zimu i miris zime. Znam da tamo negde stoje Alpi prekriveni snegom i čekaju februar da letim niz njihove padine. A ovaj decembar ni na šta ne liči, pogotovu ne na zimu – go, bez snega. Samo košava tutnji Beogradom.

Gasim cigaretu u pepeljaru – jedan, dva,… pet zgužvanih opušaka leže u pepelu. „Telefonski poziv nije nauka“, govorim sebi dok zatvaram prozor. Priznajem ovom decembru samo da je hladan. Prošlo je deset, ali sugaran sam da ne spava. Večeras niko ne spava. A možda je već uveliko u pripremama i nema vremena sa mnom da se „mlati“. Držim telefon u ruci i palcem prelazim preko brojeva… Zvoni već treći put. Verovatno je negde uveliko u nekoj žur…

– Halo!

– Hej… Tu si … Šta ima? Šta radiš?

– Hej… Otkud ti? Evo, sedim u stanu, čitam knjigu i razmšljam se koji maraton da počnem da gledam. Ti?

– Duvanim malo, znaš mene… Ne praviš nikakav haos večeras?

– A ne. Večeras je noć za odmor i hedonizam. Gde si se ti uputio večeras?

– Pa… Zato te i zovem… Ja ka tebi…

– Hmm..

– Mislio sam, ako nemaš pametnija posla, da ih zajedno nemamo.

Ćuti. Čujem je kako diše u slušalicu. Za ovih deset sekundi je verovatno već iskalkulisala sve moguće kombinacije. I treba da me iskulira, kad sam kreten, kad ne razmišljam na vreme. Zapravo, kad promišljam isuviše. Ona je uvek mogla da se prepusti u trenutku i da me ne pita ni za šta, samo da zažmuri i nestane sa mnom – u krevetu, u pabu, u Beogradu…

– Cimni me kad budeš ispred. Ne treba mi mnogo.

– Krećem.

Ona je jedina koja bi pristala na moje ludorije u ovo doba.

Navlačim duks preko glave, telefon i novčanik stavljam u džep, u hodu obuvam patike i sa stalka uzimam ključeve od auta. Beograd je pust. Volim kad je pust. Volim Beograd noću i zimi – mogu da jezdim gradom i da se ne obazirem. Tu sam, u njenoj ulici, vidim je kako čeka na uglu ispred pekare, cupka od hlanoće, u plavom kaputu sa velikim plavim šalom oko glave – u pravu je, baš je plava.

cuti-i-gledaj-blacksheep.rs

Videla je kako prilazim i potrčala ka autu kako bi što pre uletela unutra.

– Smrzla sam se! – udara me šakom po grudima – Gde si do sad?

– Gužva je u gradu.

– Marš tamo. Nema žive duše, a kamoli „g“ od gužve.

– Mogla bi da me zagrliš nekad pre nego što me udariš.

– Mogao bi nekad da ne budeš seronja i javiš se.

– Pa, evo, javio sam se.

– Posle koliko meseci. Aaaaaaaa! Šta ti je sa glavom?!

– Šta?!

– Ne pravi se lud! Gde ti je kosa?! Ubiću te!

– Hej, ne možeš samo ti da menjaš frizure.

– Ali…

– Hoćemo mi da provedemo veče na ovom parkingu ili ćemo ići?

– Kreći.

– Gde ćemo?

– Ti si mene zvao. Vodi gde si hteo.

Sedeli smo dugo u kolima, na brdu, i gledali vatromet. I smejali se. I pričali. Evo sad da me pita čovek od čega sam bežao – ne znam. Beograd na dlanu, ona i ja i njeno smejanje i njeno plavo – nisam mogao da poželim ovo u Novoj godini. Ovo se ne želi – ovo se desi. I nije mogla lepše da mi se desi.

– Prošlo je dvanaest.

– Vidim i ja vatromet.

– A da prestaneš da mi odgovaraš danas?

– Misliš juče? – pita me uz široki osmeh.

– Na sve ti imaš odgovor…

– Ovo je tehnički bilo pitanje.

– Ćuti gledaj.

Autorka: Tamara Luna Lav Naumović

Fotografija: favim.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.