Zaplitanje jezikom: Čekajući

 

Godoova 16

Ponedeljak

24:01

Klupa sa leve strane autobuske stanice.

Čekaj me.

 

Džoni je tih dana naporno radio. Sledovalo mu je teškom mukom i vrednim radom zarađeno unapređenje – Asistent Regionalnom Menadžeru (ne treba pomešati sa Regionalni Menadžer Asistent). Dolazio bi uvek prvi, deset minuta ranije, jer toliko mu je potrebno od ulaska u kancelariju do “radnog stanja”. Ustajao je od stola tačno u pet popodne, ni minut pre, ni minut posle. Džoni je bio onaj tip muškaraca na kojeg se žene olako “bacaju” bez ikakvih evidentnih razloga. One se olako bacaju, on ih olako shvata – i to je jedna simbioza koja opstaje, dok korist ne prestane da bude podsticaj.

 

Nataša je časovničarka. Zanat je naučila od svog dede, koji je uvek negodovao što je “za njegovog života zanat preskočila jedna generacija”. Njenog oca, tada pravnika u manje poznatoj advokatskoj kući u Kragujevcu sada sudiju upravnog suda, nisu interesovali zupčanici i ostale sklopni delovi sata, a da se on pitao ne bi ni njegovu ćerku mezimicu, ali nije se mnogo pitao. Nataša je nasledila dedinu radionicu u Kosovskoj ulici – u testamentu je pisalo “Ako je zanat preskočio generaciju, nasledstvo će preskočiti generaciju”. Sem toga nasledila je i njegov elan, tvrdoglavost, širok osmeh i tamne oči.

 

Jednospratna kuća sa dvorištem u naselju Bulbulder, nedaleko od crkve Svetog Lazara, bila je pravi mali rajski vrt. Barem je tako Nataša tvrdila. “Čuju se ptice, a noću vide zvezde – sve što tražim od raja u gradu”. Noću je volela da sedi na terasi, pije pšenično pivo i mazi Belog – veliki sivi mačak sa belom tufnom na grudima. “Jel da da nam je lepo?” – promrmljala bi kroz uzdah i potvrdno klimanje glavom ka mačku, koji se oblizivao posle slasne večere. To bi bilo tokom dobrih dana – loši su se završavali ćutanjem ili nekom jednosmernom pričom, koja bi svakako završila u ćutanju.

– Bila sam ja uništena mnogo pre tebe, Džoni.

– Nataša…

– Ne brini Džoni.

– Brinem. Brinem jer nisi ovakva.

– Kakva?

– Tmurna.

– Tmurno je nebo Džoni. Ja jeste da ne stojim nogama čvrsto na zemlji, ali nisam baš na nebu.

– Nataša…

– Opusti se.

 

“Ne možemo da se vidimo za vikend. Izvini. Zauzet sam. Putujem zbog unapređenja. Čujemo se kad se vratim” – kratka poruka koja je stigla u petak popodne na Natašin telefon. Nema odgovora. “Nema za šta da se ljuti”, mislio je Džoni dok je u malu putnu torbu pakovao donji veš, dve jednobojne majice, kaki šorc, kozmetiku i arganovo ulje za masažu. Dok je čekala da kasirka zameni traku kako bi platila račun za Barilla testenine, pavlaku za kuvanje, 300 grama tikvica, 400 grama pilećeg filea i belo vino na akciji, Nataša je odgovorila podjednako kratko “Uživaj. Biće prilike” i na četiri broja prosledila “Večera kod mene u 8”.

Put je bio naporan – baš kad svi “beograđani” idu kući za vikend. Večera je bila ukusna i atmosfera vesela – baš kao što to Nataša ume da napravi. Prijateljima je pričala o tome kako još uvek ima vremena da nađe onu “pravu ljubav, apsurdnu, neugodnu, prožimajuću”. Govorili su kako je trebalo da bude spisateljica, a ne časovničarka, ali tad bi popravljala samo zaljubljene duše. “Ne može se sve popraviti, Nataša”. “Pogotovu ne muškarci”, pomislila je dok je nazdravljala u to ime. Nikad nije nosio buket cveća, jer nije morao – niko to od njega nije očekivao, niti mu tražio. Odavno je prestao da se trudi. Na ulazu ju je pozdravio kratkim poljupcem. Zaspao je ubrzo posle kratkog snošaja. Bio je umoran sa puta, ne bi se moglo očekivati više.

Subota je počela vedrim i toplim jutrom. Pospremila je sve što je ostalo iza sinoćne večere, obukla novu haljinu floralnog desena i odlučila da prošeta i iskoristi dan. Posle par sati šetnje zatekla se kod Slavujevog Venca, a kad je već u komšiluku može da obiđe Belog i vidi da li mu treba hrane ili vode. Kapija dvorišta se otključavala sa unutrašnje strane, a rezervni ključ od ulaznih vrata je bio u saksiji na levom prozoru. Belog je čula još kod kapije. “Nedostajaćeš mi Tufno” govorila je dok mu je u činiju sipala gulaš od pačetine i slušala kako nestrpljivo prede. Subota se završila vedrom i toplom večeri. Prozore je ostavila otvorene na spavanju. Bilo joj je potrebno malo svežine.

 

Nedelja je bila naporna. Put je bio naporan – baš kad se svi “beograđani” vraćaju nazad u Beograd. Pežoa je zadovoljno parkirao ispred kuće u magnolijskom hladu. “Ništa kao kuća i kućni mir”. Bio je samozadovoljan čovek. Belom je dosuo hranu i vodu, a sebi hladno Valjevsko pivo i pustio narednu epizodu svoje omiljene serije. Na stolu pored daljinskog upravljača bila je poruka ispisana na malom belom kartonu:

Godoova 16

Ponedeljak

24:01

Klupa sa leve strane autobuske stanice.

Čekaj me.

 

Ponedeljak je dan za unapređenje. “Možda planira iznenađenje”. Nije odgovarala na poruke koje je poslao kada se vratio. “Iznenađenje, sigurno”.

 

Veče je toplo, više sparno, a nebo tmurno. “Biće kiše. Biće lepo za spavanje”. Na adresi Godoovoj 16 se pojavio desetak minuta pre ponoći. “Stigao sam” – prosledio je poruku. Sedeo je u kolima posmatrajući autobusku stanicu i klupu sa desne strane. “Pogrešila u brzini. Mada ako gledamo sa druge strane ulice, onda jeste klupa sa leve stane”. Pica se u kutiji hladila, a pivo grejalo. “Stižeš li? “, poslao je pola sata posle ponoći. Nema odgovora. Još jednom je pročitao poruku na kartonu. “Možda nije pogrešila”.

 

To je već subjektivni osećaj, ali bila je sigurna da je efekat iznenađenja postignut.

Autorka: Tamara Luna Lav Naumović

Fotografija: unsplash.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.