Začetak – Život i smrt

Giriček Grk rođen je u vreme rata u bivšoj Jugoslaviji. Njegov se, tada još uvek „ne otac“, nalazio na položaju. Ne bi bilo umesno ni moralno navoditi tačne podatke o mestima i ostalim stvarima, jer i sam Aleksandar Grk nije podnosio ni mesta po kojima je ratovao, ni  ljude koje je morao da ubija, ni ljude koje nije morao da ubija.

Česte su bile večeri koje je provodio gledajući u plafon i od njega je znao konstruisati mapu bašte u kojoj je sa svojim pokojnim dekom provodio bezbrižne dane. To je bila skromna bašta i hajde, možemo navesti podatak da je Aleksandar Grk svoje detinjstvo proveo u Novom Sadu. Dakle, plafon je bio bašta. Fleke su bile bube. Raznorazne gliste. Aleksandar Grk je u neprespavanim noćima ubijao bube. To su bile one bube koje su jele krompir i paradajz. Zbog njih mu je deda imao visok pritisak. Na kraju se i šlogirao.

Plafon i prst. Prst, njime može dodirnuti tačke na plafonu. Zažmurio bi na jedno oko i nacentrirao ih. Gomila lopova i ubica povrća!

Insistirao je jedno jutro od nekakve čistačice u vojnoj kasarni, u kojoj se zbog pomenutih nemilih događaja i nalazio, da opere taj plafon. Brkata žena mu se nasmejala. Otišao je u kupatilo i obrijao se, jer je želeo da zaboravi na ženu i na brkove. Setio se deke i zaplakao je.

Na položaju je pušio. Bio je snajperista, a ruke su mu se tresle. Družio se sa travkama i prašinom. Ljude nije umeo da nacentrira kao tačke na plafonu. Bube su gmizale pored njega, ali su te bile izgubljene i nesrećne koliko i on sam. Jedan je jelenak sleteo na njegovu cipelu i sa nje nije silazio čitav sat. Pričao je sa jelenkom. Kako si samo drag, jelenče. Ti nikada ne bi jeo dekine tikvice i krompir. Jelenče, jebeš ovo sranje, ljude treba istrebiti. Pogledaj ovaj snajper, ja sa ovim snajperom trebam ubiti. Čuješ li to, jelenče? I vidi ti samo te rogove… To niti jedna žena ne bi mogla nabiti i konstruisati. Ja sam nikakav rogonja pored tebe.

Mislio je da je stekao prijatelja. Onda je granata pala na nekoliko metara od njega. Nije znao da li je živ. Prašina se digla i u ušima mu je pištalo. U jednom takvom momentu čovek zaboravi na strah, preda se. Izvadio je, gotovo mehanički cigaretu iz džepa i imao momenat sličan onom motivu „poslednje želje“. Nadao se da je jelenak otišao sa njim, tamo, gde se ide kada se „ode“. U nekakvom magnovenju video je kako jelenak obleće oko njegove glave. I on je imao svoj lični rat, morao je nadjačati „postzujni“ momenat u ušima Aleksandra Grka.

Probudio se nakon dva dana u bolničkoj sobi u kasarni. Njegov je nadređeni bio čuveni general Jovanko Bošnjak, kome se, inače, i dan danas sudi za nekakve ratne zločine o kojima isti nema predstavu. Posetio je ranjenike i podelio im čokolade i boks cigareta. Aleksandar Grk je istoga momenta pripalio jednu i time pridobio simpatije generala Bošnjaka, ovaj ga je iz sve snage lupio po ramenu, pa se Aleksandar zakašljao do suza. To je u vojničkom kodeksu bilo jednako zagrljaju.

Nekakva rođaka pomenutog generala bila je medicinski radnik, te je svakodnevno obilazila ranjenike. Aleksandar je u njenim očima video lepotu dekine bašte. Mešavina plavetnila i zelenila njenih očiju u njemu je probudila melanholiju iz koje se rodio seksualni nagon. Prijalo mu je kada ga Mina (red joj je otkriti identitet) dodiruje, meri mu temperaturu i presvlači mu pantalone, jer je ispalo da eksplozija granate nije zaobišla nogu Aleksandra Grka. Ponekad su Minini prsti završavali na njegovim preponama, što je bilo propraćeno erekcijom. On bi se postideo, a ona bi se nasmejala.

Jedne noći napisao joj je pesmu. Morala ju je sama „preuzeti“ sa njegove prepone gde je listić bio položen. Ovoga se puta nasmejao Aleksandar Grk.

Nakon toga je izbegavao da se susretne sa pogledom Jovanka Bošnjaka. Nije mogao ni da zamisli kako bi ovaj reagovao da zna za sve to sa preponama i njegovom rođakom.

Neosporno je da je junak ove priče itekako napredovao. Od udaranja po ramenu od strane Bošnjaka, završio je na erotskom milovanju njegove strogo čuvane Mine. Duboko u sebi osećao je pobedu, nebesku slavu i večni mir.

Nemir se u njegov mozak ponovo uselio nakon samo par dana. Mina nije posećivala njegovu sobu, niti je bilo glasina o tome zašto je nema. Plavetnilo njenih očiju zamenila je brkata tetkica.

Kada je nakon mesec dana napustio bolničku sobu, trebao je biti raspoređen ponovo na položaj. Sasvim običnog popodneva, nakon ručka, otišao je u toalet, da se olakša. Dok je urinirao i dok su mu misli (kako to obično biva dok se urinira) stidljivo letele do beskraja, ponovo je osetio ruku na preponi. To je bila Mina. Aleksandar Grk, kao neko ko puno drži do verbalnog i diskusije, i uz sve to je emotivan i jako ranjiv, pokušao je da izusti reč, pokušao da iz svoje platonske, gotovo dečije, zabranjene ljubavi, potraži potvrdu, prozbori koju reč.

Mina je iz njega izvukla više nego iti jedna reč, više nego iti koja uzvišena, a ne tako retko i patetična misao, koju je on spoznao kao najčistiji oblik ljubavi.

Aleksandar Grk preminuo je nedugo zatim, na položaju. Nije tačno utvrđeno kako, ali je najverovatnije da je sam sebi presudio, snajperom, pravo u glavu.

Tu, naime, tek počinje naša priča, priča o plemenitosti i lepoti življenja.

Giriček Grk rođen je devet meseci nakon smrti njegovog oca, u Petrovaradinu, gde je Mina, po završetku rata, našla posao i krov nad glavom.

Autor: Milan Mažibrada

Fotografija: unsplash.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.