03 nov ZA SVE MOJE LJUDE

„Postoji jedna posebna, rijetka vrsta ljudi koju ja zovem moji ljudi.“

Naredne redove posvećujem upravo njima.

Nema ih mnogo, ali ima ih sasvim dovoljno da učine moj život smislenijim i boljim, vedrijim i ljepšim.

To su moji albatrosi. Njihova krila su velika, ali je prostor oko njih suviše skučen. Možda ponekad izgledaju pomalo smiješno, gledani očima onih drugih, onako veliki i nezgrapni, divovskih krila koja ih ometaju, koja im smetaju i ne dozvoljavaju im da stupe u kolonu i utope se u masi bezličnih. Ali lepet njihovih krila nikada nije uzaludan. Nikada.

Oni su rođeni da budu drugačiji, da se izdvajaju, ističu. Njihove ruke su stvaralačke, a um bez granica. I svako od njih je individua za sebe, jedinstvena, posebna, neponovljiva. A ipak, sve nas veže nešto zajedničko, nešto veće od nas samih, nepojmljivo i golom oku nevidljivo. Osjećanje povezanosti, osjećanje nedjeljivog jedinstva.

Ljudi poput nas se uvijek nekako pronađu, nabasaju jedni na druge i ostanu zauvijek povezani, bez obzira na fizičku i vremensku udaljenost. Naša povezanost je bezvremenska, a naše duše samo čestice, samo djelići jedne velike zajedničke duše.

I dok sve ovo pišem, mislim na njih, na sve njih zajedno, i na svakog od njih posebno; mislim na to kako se put svakog od njih ukrstio sa mojim, koliko su uticali na mene i promijenili me, učinili me boljom osobom, i nikada mi nisu dozvolili da postanem nešto što nisam. Uvijek se neko od njih našao tu, u pravom trenutku, da me vrati na naš put, ako se dogodi da slučajno zalutam. A događalo se. Itekako se događalo.

I hvala im na tome.

Njihov život nije lak. Njihov život je borba, iz dana u dan. Svako od njih nosi svoj teret na plećima, svako od njih se bori sa sopstvenim demonima, ali svi oni to tako dostojanstveno čine. Čelik njihovog duha se kovao u samoj vatri pakla i sve nedaće kroz koje su prošli i kroz koje još uvijek prolaze, načinile su ih i i dalje ih čine osobama kakve jesu – jedinstvene, neponovljive, veličanstvene – vrijedne divljenja.

Oni su moja inspiracija i moje nadahnuće. Na njih mislim kada mi je teško, kad posustanem i počnem da sumnjam u sebe, u svoj poziv, u sve. Oni mi ne daju da odustanem. Oni su moja snaga, moja vjera, moja nada. Moja ljubav.

I znam da smo razbacani svuda po svijetu, rijetko se čujemo, još rjeđe viđamo i srećemo, ali dovoljno je što znam da oni postoje, i iako su daleko, tamo negdje, po jedan dio mene je uz svakog od njih u svakom trenutku našeg postojanja. Oni su moji, ja sam njihova. I čast mi je poznavati svakog od njih.

Jedna ljubav. Jedno srce. Jedna duša.

Za sve moje ljude.

Autorka: Tanja Spasojević

Fotografije:vintagepoint3.org, blogspot.com