Za svaki slučaj onlajn

Kako u vreme kad su svi non stop onlajn i njemu i njoj svetli zelena lampica na četu, ni jedno ni drugo ne započinje razgovor?

Maja je celo prepodne mislila o tome. O Stefanu koji već deset dana nije odgovorio na njenu poruku. O glupom i nepromišljenom kratkom naletu slobode i samopouzdanja: „A zašto da mu se ne javim prva? Momci vole kad devojka preuzme inicijativu!”

Ispostavilo se da ne vole.

Zatrpala se poslom da ne misli.

Radionice digitalnog marketinga, dan treći. Maja je čekala da kolega završi svoju vežbu pa da izađe pred tridesetoro ljubopitljivih studenata i započne uvodom koji je znala napamet: „Dosadile su vam  reklame koje iskaču posle svake druge rečenice bloga koji čitate? Šta ako vam kažem da postoji nešto mnogo efikasnije, a potpuno prirodno? Koliko vas je čulo za nativno oglašavanje?”

Posle tog pitanja, znala je, javiće se možda jedan ili dvoje i ponovo će uploviti u dugačko pripovedanje sa primerima. Sve u ovom poslu postalo je tako predvidivo. Svi su imali mogućnost da nauče sve, a retko ko je zapravo nešto znao i to ju je umaralo.

Ljudi su dolazili na predavanja sa pretpostavkom da će se dobiti neki magični recept da se obogate. Kao da niko nije znao da za sve u životu i dalje moraš da se potrudiš.

Uvek onlajn, a poruka najn.

Maja je oduvek bila skromna, nenametljiva i tiha. Željna znanja i širine posle gimnazije je upisala istoriju i davala ispite godinu za godinom. Isto kao što je nakon diplomiranja na birou provela godinu za godinom. Ni sama ne zna kad i kako je ušla u „digitalne vode“, ali je jedna stvar sigurna. Svet joj se okrenuo naglavačke.

Nije imala radno vreme, slobodne dane i odmore. Radila je kad joj se radilo, odmarala kad joj je bilo do toga. U početku joj je bilo teško da se navikne na to da bude uvek dostupna. Da bude uvek je onlajn. Njen posao nije znao za nedeljno popodne vikend ili „spava se u 3h ujutro“. Nije bilo više granica. Pričala je Stefanu o tome. O osećaju stalne izloženosti i o tome kako ne voli onlajn komunikaciju.

Kad bi se umorila od pisanja, odgovarala je na hrpu mejlova, pa opet, koliko god često ulazila na mejl, poruke su se gomilale.

Samo njegove nije bilo.

Peti dan pošto je poslala Stefanu poruku sestra joj se javila na Viberu: „Još se nije javio? Ti si uvek onlajn, a poruka najn! Šali se sekica, nema veze, pusti budalu, ne zna šta propušta!“

Radiš s kompjuterima, ko zna kolika ti je plata!

Gledala je u blago nasmešena lica studenata ispred sebe kada je izgovorila čuvenu završnu rečenicu svih radionica koje je vodila: „Uloženo vreme i novac u ovakav, prirodan marketing isplatiće vam se višestruko, potrebno je samo da imate viziju!“

Ono što bi usledilo nakon toga bila su pitanja. Kad god bi rekla da radi od kuće i pomenula reč „digitalno“, obrve sagovornika bi se podigle u znak zapanjenosti. Oni sa manje takta bi ispratili taj ples obrva izjavom-pitanjem: Radiš sa kompjuterima, ko zna kolika ti je plata!

(Kao da je laptop u njenom krilu bankomat iz kog neprestano izlaze pare.)

Sa studentima nije bilo tako sirovo. Nalazili su suptilnije načine da postave to čuvano pitanje: koliko mogu da zaradim?

Ježila se od toga što su svi posmatrali svet kroz novac.

Dala bi ceo poslednji honorar samo da vidi njegovu poruku na ekranu.

Poslednji put kad su se sreli, rekao joj je kako je mnogo zauzet i da će se javiti. Htela je da napravi „dobru foru“, da bude zanimljiva i duhovita, da ga nasmeje i pokaže da je hrabra i preduzimljiva. Umesto toga, pre nego što je stigla da se opasulji od tog ludila – već mu je poslala tri glupave reči koje koje su je sad bole ispod rebara: Hej, gde si?

Dan 1. Hej, Majo, da l’ si toliko glupa? Gde ti je bila pamet? Na šta si mislila?

Dan 2. Da l’ si luda, Majo?! Nisi ti taj tip da šalješ momku prva poruke! Sad se krčkaj čekajući.

Dan 3. – Zašto si mu poslala SMS gde ne možeš da vidiš da li je video poruku? Pored Vibera i Fejsa ti izabereš SMS?! SMS, stvarno?!

Dan 4. – Kako to da je onlajn, a ne piše ti? Nema šanse da nije video SMS. Šta ako je video a ne želi da se javi?

Dan 5. – Sestra: „Još se nije javio? Ti si uvek onlajn, a poruka najn! Šali se sekica, nema veze, pusti budalu, ne zna šta propušta!“

Dan 6. – Zatrpaj se poslom, nećeš ni primetiti da ga nema. Govorila je studentima o marketinškim strategijama i mislila kako je njohov odnos sad jedna velika strategija. Ko će kome prvi da se javi. Pa pošto ona jeste, sad on koristi udaram–ti–čežnju–potez.

Dan 7. – Da l’ nije jadno da mu pošalješ još jednu poruku? Ovog puta na Fejs? (uzdržala se)

Dan 8-10. – Posao, posao, posao. Radi, Majo. Radi.

I budi za svaki slučaj onlajn.

Javiće se, sigurno.

Valjda.

 – Zdravo, Majo, kako si? Znam da si zauzeta i da mrziš kad te cimaju preko neta, ali telefon mi je na servisu evo već 12. dan i počinjem već polako da brinem da si potpuno zaboravila na pivo koje si obećala. Ha ha, šalim se. Znam da imaš puno posla, javi se kad možeš. Pivo, kafa, šetnja šta god izabereš, tu sam.

 Stefan

Autorka: Srbijanka Stanković

Tags:
, ,
Nema komentara

Ostavi komentar