rastanak-ples

Za rastanak tu nema mesta

Ona je bila moj Vergilije. Vodila me je kroz sve reči sveta. Od Gilgameša do Hazara. Za rastanak tu nema mesta.

– Morate se truditi svakoga dana da razvijate svest i samosvest, je l’? – odzvanjao je promukli glas učionicom.

Pokušavam da prizovem u uho njene reči, boju glasa, intonaciju, zidove i obrisanu tablu u medicinskoj školi. Radili smo „Prokletu avliju“ ili „Na Drini ćuprija“ i sećam se da su u školskim hodnicima komentarisali posle kako je tako predvidivo što je svim profesorima književnosti Andrić omiljeni pisac.

„Svest i samosvest“ ponavljala je kao mantru, čini mi se u svakoj prilici. Kako su to bile opterećujuće reči, teške da ih shvatiš sa šesnaest godina. Zašto da budem svesna? Čega da budem svesna? Ali bila sam. Baš zato što me je tako učila. Upijala sam sve što čitam, sve što se dogodi, sve što vidim ili čujem.

Sećanja su postala pokretne sličice upakovane u neke kutijice. Sve pre 2008. ostalo je analogno, ali se u godinama koje su usledile materijal digitalizovao. Kliknem, na primer, na karticu „Dante Aligijeri“ i iskoče Filološki fakultet i velika knjiga „Istorija italijanske književnosti“. Kliknem još jednom i zaronim dublje sa Vergilijem, tamo negde u Nišu kad se celo odeljenje smeje jer su u drugom krugu pakla preljubnici.

Kliknem na decembar 2004. godine a tamo – stojim ispred kabineta za laboratorijske vežbe u kom traje pozorišna proba i gledam kako jedan dečko izlazi iz škole. Povučem dim, ugasim cigaretu, vratim se unutra. Kažem sebi: eto, i to je još jedna završena a neispričana priča.

Kliknem na moj 19. rođendan i tamo profesorka u rukama drži knjigu o Draincu, ne progovara, ne podiže glavu, tek istrči i nama je jasno – po treći put te nedelje zbog nas plače. „Ne volim rastanke.“

Svest i samosvest. Možda nas je i ona baš u tom momentu zaledila u učionici. Možda još tamo stojimo.

Ili smo jedna kraj druge, pokušavamo da razmrsimo neku gramatičku zavrzlamu, ja spremam prijemni, ona me još odgovara. Nemoj književnost, završi ovo što si započela. Uvek možeš čitati i pisati. Nije za mene stomatologija. Nije. U pravu si. Onda uči ovo što voliš. Svest i samosvest.

– „Život nam vraća ono što mi drugima dajemo.“ Hoćemo li tu temu za pismeni? – pitala je u nekom trenutku.

Tada sam mislila: to je sve o (ne)uzvraćenoj ljubavi, od drugarstvu i izazovima koji prate devojku koja mnogo čita. Traganje za smislom života. Jer za smislom života tragaš tad, u tim zlatnim godinicama, kad o životu možeš samo da misliš, kad ti se još ne desi. Ne stvarno.

Svest i samosvest. Da li se u nekoj bolničkoj sobi zapitala šta joj to život daje i za šta joj vraća?

Kažu da nije umrla, nego uvenula i ja sam je zamislila kao krasnuljak, kao neku nežnu lalu kako povija svoj vrat pod nebom. Spakovala sam tu misao u jednu kutijicu. Zatvoriću je i praviću se da ne postoji. Jer kako nam mogu nedostajati ljudi koji su duboko u nama? Sa kojima se prožimamo? Tu čak ni za rastanke nema mesta.

Umesto toga: klik na karticu „Don Kihot“. Učionica neka tamo. Ozbiljna je, ali joj se oči smeju. Priča:

„Preselimo Don Kihota u današnje vreme. Na primer, recimo da ja mnogo volim da gledam španske serije, „Kasandru“, je l’? Pa još da čitam Puškinove „Cigane“ i kažem samo jednog dana: ja nisam ja! Ja sam Kasandra! Pa se lepo spustim i ispred moje zgrade u Duvaništu rasprostrem šator i kažem: evo ja sad ovde živim u skladu sa sobom i prirodom. Igram, pevam, smejem se! Ja sam slobodna, je l’? Kako bi vama to izgledalo da me sretnete?“

Meni se sada dopada ta slika. Samo igraj. Slobodna si.

rastanak-ples

Autorka: Srbijanka Stanković

1 Komentar
  • Pingback:Blacksheep.rs | Ni na nebu ni na zemlji
    Objavljeno 09:42h, 11 januara Odgovori

    […] i grliš čvrsto sve ono što se može dohvatiti ovde – ni na nebu, ni na zemlji. Na tvojoj stazi za rastanke nema mesta. Pružaš ruke nekoj dalekoj budućoj sebi koja opominje blago, koja kaže proročki, nekim […]

Ostavi komentar