VREMENA MIJENJAJU MIŠLJENJA

Početak svijeta

Mi vidjesmo neko svjetlo na mračnom nebu usred noći kad svi iz našeg plemena spavah. Bili smo onaj koji isto od mog ćaće bi i ja no nema sumnje u to što vidjesmo. Na tren ka da je svijet stao. Tišina posvuda ni mogla bit veća. Zrak postane drugačiji. Lagan za nos i usta. Složih se poslije tog događaja s osobom do sebe. Grane na visokim stablima stanu trava posvuda mirovah a vitar nestah. I hladno bi na taj tren. No onom do mene i meni samom sve bi jasno. Znah mi šta to vidjesmo na nebu bez zvijezda. Prvo pomislih probuditi cijelo pleme no ipak ne učinih tak’. Mora postojah razlog zaš’ se baš ta svjetlost pojavih kad nas dva čuvah stražu od ljudi šta ljude jedu. To naravno govorim o onim iza brda koji naše pleme ne voli nikad. Pitah se ja tad vidjeh li i oni možda to na nebu. To nikad neću saznat jer oni ne znah govorit našim jezikom. Al’ to možda ni važno ne bi. Važno samo da nas dva vidjesmo čudo. Niko to ne vidjeh prije a ni poslije. Barem kol’ko nas dva znah. Ta svjetlost bi tol’ko lijepa. Čovjeku dođe da ode k njom čim je ugledah. Divno divno divno. Tak’ drago meni bi tad ali i sad da baš ja odabran bi da to vidjeh očima šta imah. Kad dođe jutro svima to ispričah ovaj šta od istog mog ćaće bi i ja. No pleme nekak’ čudno nas gledah. Mi i kazoh sve no ipak oni sumnje valjaju. Kazoh nam da mi trebah i njih probudih al’ ni mi žal zbog tog. Tek kad im kazoh nas dva kak’ se osjećah dok gledah spokoj na nebu oni povjerovaše. I poglavica i naš ćaća i mater i svi ostali. Zadovoljni i ponosi mi bi kad svi shvate naše riječi. A one bi jasne ka dan. Na tom mračnom nebu u obliku svjetla ukazah nam se Bog.

Srednji vijek

Kada usred noći bez zvijezda treće godine vladavine kralja Hinusa II. nebo poprimiše neobičnu boju, mnogi se uplašiše; kako oni na dvoru, tako i oni u okolnim mjestima što spadaše pod kraljeve posjede. Kralju ne biva nimalo drago što ga dvojica podanika probudiše usred čvrstog sna, no obojica bijahu uvjerena kako Njegovo veličanstvo to mora vidjet svojim očima. Kako drugačije da mu poslije objasne oni što mnogi gledaše?

„Što to bi?“ upita zbunjeno kralj spojenih obrva kada stajaše na balkonu svoje spavaće sobe, te u društvu kraljice i čuvara gledaše najveći misterij svog života.

„Sasvim je jasno, što to bi“, kaže mu jedan od čuvara. „Pogledajte samo s koje strane svijeta to dopire.“ Kada svjetlost nestane, čuvar na tren zastane. „To se zbi točno iznad kuća gdje one žene žive, koje nisu ni porez Vama htjele plaćat.“

Kralj ga zabrinuto pogledaše, znajući na što ovaj aludira.

„Tako je, kralju moj“, reče ovaj oštro i samouvjereno. „To što svi maloprije gledaše na nebu može biti samo jedno – vještičina magija.“

xxx

Kralj ne čekaše ni trenutka! Odmah izdaše naredbu da se sve žene s kraja iznad kojeg je neobično svjetlo boravilo spale, kako se takav čin više nikada ne ponoviše. Čak dvadesetorica vitezova s mačevima i štitovima sjedaše na svoje konje tamnih boja, dajući im znak neka se upute prema zapadu. I prije nego zora zagospodariše, oni se nađu na blatnjavom tlu u gustoj šumi gdje tri drvene kolibe bivaju krov nad glavom četiriju žena.

„Smjesta van!“ viknuše vitez koji stane na tlo. „Jeste li me čule? Naređujem vam da sve smjesta izađete napolje!“

Tišina ovladaše prostorom. U iščekivanju ženskih lica, naoružani muškarci svako malo pogledavaše naokolo sebe. Htjedoše ili ne, strah ih obgrli. Ne samo da svi bijaše uvjereni kako su žene vještice, nego ih okolina sama zastraši. Kao da neka negativna energija živi među tim gustim stablima koja skoro do neba dosezaše. Kao da zrak biva nekako teškim za pluća. Pa čak i vrane što lete iznad njihovih glava, učine im se srcima samog zla.

Začuje se škripanje vrata, nakon čega svi ugledaše mladu uprljanu ženu. Iako ona uplašena biva, svi ostanu na oprezu.

„Gdje su ostale?“ upita vođa skupine. „Želim da sve izađete iz svojih koliba. Kraljeva naredba.“

Ubrzo im se pridružiše i preostala tri lica; jedno starijih, jedno srednjih te još jedno mlađih godina. Vitezovi na konjima ih odmah okružiše, dok im se onaj na tlu lagano približiše.

„S kakvom to magijom poslujete?“ upita ih. S obzirom da mu žene ne odgovoriše, već samo gledaše pod noge, on ponovi svoje pitanje; ovoga puta glasnije i jasnije.

„Ne razumijem…“ tiho se oglasi ona srednjih godina. „Platile smo porez kralju ovaj mjesec.“

„Ne znanima me porez!“ uzvikne uznemireno ovaj. „Vidjesmo mi na nebu onu svjetlost, stoga vas pitam s kakvom ste to magijom upravljale?!“

„Još uvijek ne razumijem… O kakvom svjetlu govorite? Moja majka, moje kćeri i ja se ne bavimo nikakvom magijom.“

„Da se nisi usudila mutiti mi um! Zar misliš da smo toliko naivni, da ne možemo ni vještice prepoznat kad ih vidimo?!“

Tek na spomen vještica, sve se žene uplašiše, znatno više negoli ljudi koji na nebu te noći vidješe svjetlo ili vitezovi mračne šume.

„Spalite ih!“ naredi bez imalo oklijevanja vođa ratnika, dok oni bez imalo dvoumljenja oko izdane naredbe, učiniše kako im bijaše kazano.

Kada im tijela dođu u kontakt s vatrom, žene počnu vriskati, a usprkos njihovim tvrdnjama o vlastitoj nevinosti, vitezovi ne pokazaše milost.

S obzirom da nitko od njih više nikad tijekom svojih života ne ugledaše neobičnu svjetlost na nebu, svi bijahu uvjereni kako su to jedino mogle biti baš te vještice.

Sadašnjost

Predsjednik se jutros obratio svome narodu, koji strepi pred onime što je i sam sinoć imao prilike vidjeti. U toj noći bez zvijezda nebo se na tren posve razdanilo kao da je  jutro već došlo, iako je noć tek započela svoju ophodnju. Rekao nam je neka mirujemo, kako Vlada drži sve konce u svojim rukama, te da će sve biti u redu. Iz razgovara sa susjedima i s nekolicinom iz mog omiljenog kafića, u kojem sam jutros popila šalicu tople kave s mlijekom, uvjerila sam se da su pojedinci uistinu u to povjerovali. Neka im bude tako, ako smatraju da se naša velika i lijepa domovina suočava s očekivanim. No svatko tko se ne može tek tako zastrašiti, a i misli svojom glavom, može doći do sasvim očitog zaključka. Uvjerena sam da većina nas zna što smo to vidjeli. Noć ne nestaje samo tako, a svijet ne staje kad se netko dosjeti. Ne mogu prihvatiti smireni i napamet naučeni predsjednički govor.

 

Politika nikad nije oduzela moje pravo i istinsko ja. Moj glas nije otišao nijednoj stranci, a sigurno neće ni u danima što slijede. Možda sam ponekad bila manipulirana, ali smatram kako sam dovoljno stara da moje iskustvo može pročitati laži s nečijih usana. I predsjednik je u strahu. To mu se olako moglo vidjeti u očima. Neverbalna komunikacija često puta govori više od verbalne. Ni najbolji glumci na svijetu ne bi se mogli snaći tako brzo. Bio je u šoku. Morao je brzo reagirati jer ga je javnost čekala. Ne, ne krivim ga zbog neznanja s kojim se mora suočiti. Ni sama ne znam što je točno to bilo na nebu, međutim istina mi sigurno nije zamućena. Ponekad je dovoljno vidjeti dio da bi se razumjela cjelina. I slika bez okvira je slika. Ne znam kako ćemo se sukobiti s izazovom s neba. Samo znam da ova zemlja, čiji sam stanovnik od rođenja, ima mnogo neprijatelja, a vjerojatno onaj s istoka sinoć nam je pokazao koliko je napredniji, kada je u nebo ispalio najnovije oružje.

Budućnost

Izvještaj: 67

Autor izvještaja: PHZ 775 D7 – Robot 3. stupnja Anaove ere

Datum: 8765 126

Mjesto: planet Zemlja

Ishod: Sve je teklo prema predviđenim prognozama.

Štete: Nula.

Reakcije ljudi: U redu.

Opis događaja: Nebo bez zvijezda se usred noći zasvijetlilo.

Svrha dolaska: Ponovno promatranje napretka ljudske civilizacije.

Tko je došao: Vanzemaljci.

xxx

Nije li ironično kako vremena mijenjaju razmišljanja ljudi? Nije li ironično kako promjene oko nas utječu na naša mišljenja? I nije li ironično da smo vječno zbunjeni; bilo da svjetlost na nebu za nas biva Bog, vještičina magija, oružje neprijateljske države ili vanzemaljci?!

Autor: Vedran Volarić

Izvor fotografija: pinterest.com

(Priča „Vremena mijenjaju mišljenja“ izdvojena je na konkursu „Promena“).

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.