Vrane

 

Opet ga uspavaše slani talasi lagano mu se slivajući niz obraze do ušiju, ostavljajući tačkaste tragove po zelenoj posteljini. Nije to bilo ništa neuobičajeno, navikao je na patnju. Navikao je da oseća bol, sada ga gotovo prihvata kao brata, kao deo svog bitka. Nakašlja se nekoliko puta u snu, promrmlja nešto i pridiže se sa terorom u očima. Sav zabezeknut i nem, tupo je gledao ispred sebe, raširenih zenica čekavši nekakav makac u gluvoj tmini. Ništa se nije pomaklo, naravno, jer mu strašna silueta iskoči pred oko onda kad najmanje očekuje. Ispleo mu se zev oko usne i on ubrzo prigrli suzavi jastuk i nastavi spavati.

U sobi do njega sedele su njegova majka i njena sestra. Istraživale su jedna drugoj dužice, tražile nekakav odgovor. Obe su bile gluve, neme i slepe. Nekoliko puta bi se jedna pribljižila drugoj, udarila se svojim čelom o njeno i uz jeziv pokušaj uzvika bola bi se odmalka, vrativši se na staru poziciju. Ova druga bi sedela nepomično, iz nekakvog straha. Nije bila radoznala, samim tim što ju je ova osoba ispred nje udarala nekoliko puta nehotice po čelu, nosu, bradi… Utom jedna od njih dve kinu, i to beše jedini zvuk koji odjeknu u toj prostoriji. Njih dve su se svađale, iako nisu znale da je ova druga tu. Iz kuhinje il’ trpezarije dopirala je nekakva melanholična muzika koju je proizvodio instrument pod nazivom čembalo. Za crno-belom primitivnom mašinom sedela je mlada adolescentkinja, udarajući ramenima i iskrivljenim licem o dirke, jer ruku nema. Mršav trup sa nogama obešenim o visoku stolicu besomučno je udarao o dirke, stvarajući srceparajuću melodiju koju niko nije mogao čuti. Ali se ona opet muči, kupa instrument znojem i suzom, da je na kraju niko ne bi mogao čuti. Dve sestre su gluve, dečak spava, a staro pseto leži pokraj kamina, ni ne osećajući kako mu se igraju varnice na krznu, spaljujući mu predeo po predeo dlake. Devojka bez ruku zatim ustade sa kožne visoke stolice, ali pade, i nekako se, teturajući se, dovuče do pseta, koje je sada već uveliko gorelo. Ona zubima i nogama poče vući tepih ne bi li ugasila vatru, ali se vatra sama ugasi od nedostatka materijala sagorevanja. Od matore životinje ostade prah. Devojka stade plakati i vrištati na praznu sobu. Niko je ne čuje, samo joj zidovi gutaju glas.

Tišina.

Dečak pada sa police za šećer i hvata se za lakat uz agonijski urlik. Iz crvenog dela ruke mu se jasno nazirala prepuknuta kost što probi kožu. Nije ga zastrašivao ovaj prizor. Odsekao je sebi ruku baštenskim makazama i nastavio da puzi po polomljenom popločanom podu ostavljajući krvavu stazu za sobom. Pratile su ga gusenice i vrištale na njega, ali se on nije osvrtao. Pokoji put bi slučajno ispustio suzu od urođenog refleksa, ali bi se ubrzo pribrao i nastavio da puzi. Dođe konačno do devojke u predvorju i leže pokraj nje, sada sasvim bledog lica. Devojka se trgnu iz sna i nehotice šutnu dečaka u bedra. Dečak ne izusti ni jauk. Ona ne oseti krivicu. On ne oseti bol.

 

vrane_blacksheep.rs

 

Ispred glavnog ulaza je padao sneg i bregovi su gutali bilo kakav vrisak ili reč. Sa druge strane dvorišta je, doduše, blistala cvetna bašta i svi su gledali svoja posla. Ratari su prskali mrtve grane, ljiljci su oprašivali cveće, a engleske leptirice su čupale narandžaste plodove jabuke. Iz rupe u zemlji, koju kopaše vrane, iskobelja se jedna ružna biljka, što liči na čoveka, i vrisnu… nekako nezamislivo, nekako vrelo. Raspara time uši ratarima, leptiricama i ljiljcima i svi popadaše mrtvi. Biljka se vrati u rupu iz koje izmili i ostade tamo do kraja večnosti

Dečak je iskrvario pored kamina i istrulio nakon dva dana, a devojka je iskopala sebi oči. Tri puta.

Ostale su dve sestre, piljile u prazno, istražujući jedna drugu, iako nisu znale da su tu.

 

Autorka: Tijana Tošić

Izvor fotografija: tumblr.com

Nema komentara

Ostavi komentar