Vraćam se.

-Zašto mi se ne javljaš?
-Zar nije očigledno? Odlazim.
-Zar ne mogu da te vidim? Na sat, dva?
-Ne. Oprostili smo se. Već nekoliko puta.
-Ovaj put je stvarno, zar ne? Imam takav neki osećaj. I ne želim da ga imam. Želim tebe.
-Odlazim, da… to je istina. Što se nas tiče, mene ćeš uvek imati.
-Dođi. Znaš…
-Ne. Sada je red na tebe.
-Ne razumem.
-Sad je red na tebe da ti mene tražiš i da me ne nalaziš.
-Zašto?
-Zato što su tvoji dolasci i odlasci poput plime i oseke. A moje srce se malko umorilo.
-Ti želiš da odeš zato što me ne podnosiš? To je u pitanju?
-Pobogu, Dečače! Naravno da to nije u pitanju. Ti znaš da te ja obožavam od trenutka kada smo se upoznali i da nisam to nikad krila. Reci ti meni, šta da čovek radi sa tolikom količinom obožavanja koju oseća? Ćutiš? Eto! Sad je red na mene da odem. A ti da me tražiš.
-Ćutim jer se plašim da ćeš mi nedostajati. I ja sad ne znam kako da te ubedim da ostaneš.
-Hoću da ti nedostajem. Hoću da me tražiš i da me ne nađeš. Da se pitaš gde sam, zašto ćutim. Da me vidiš na ulici i da se pitaš zašto te ne primećujem. Da odeš i vidiš neke druge ljude na mestima gde smo nekada mi bili. Da kažeš sebi: evo, ovo je mesto na kome smo se prvi put našli, ovde smo se napili i morao sam da je ubeđujem da ide taksijem kući, ovde smo se prvi put poljubili tog i tog dana, te i te godine, ovde sam joj prvi put slomio srce; kada smo prvi put vodili ljubav napolju je bilo nevreme, evo i sad je, ovde sam joj drugi put slomio srce; na ovom mestu mi se obradovala kao dete; voleo sam taj osmeh (jer znam da ga i dalje voliš), ovde mi je poklonila knjigu, a ovde sam joj po ko zna koji put slomio srce. Da nastavim?


-Postala si okrutna.
-Nisam, mili moj Dečače. Samo nalazim način da ti pokažem šta osećaš.
-Ali…ovo…
-Ali zarad obožavanja i svega ja moram otići.
-Ko još odlazi zarad obožavanja?
-Osoba sa Mesecom u Raku. Osoba koja te je sakrila u svemu što piše. Osoba koja te je učinila besmrtnim.
-Samo mi obećaj da ćeš se vratiti. Obećaj mi. Nismo se nagledali jedno drugog. Nismo se izljubili, iako znamo svaki delić kože, ti moje i ja tvoje.Tvoj miris je i dalje tu. Osećam te. I sad ti meni oduzimaš sebe na ne znam koliko…i šta ja da radim bez tebe?
-Nauči da ti nedostajem. Trebati je bezlični glagolski oblik. Tu sam ja. Nigde ne idem, ali me neće biti.
-Da li se sećaš šta si mi rekla one večeri kad nas je uhvatio pljusak, pa smo otrčali kod mene, ali smo se zaglavili u liftu…
-Pa si morao da me smiruješ. I dalje ne volim taj lift.
-I dalje ne voliš taj lift.
-Ne znam na šta misliš.
-Rekla si mi : „Sedi, i pričaj mi, pričaj bilo šta. Želim da slušajući tvoj glas dobijem deo tebe. Želim da slušajući te, otkrijem najskrivenije delove tvoje duše.“ Nisam znao, niti sam razumeo kako to zamišljaš ali sam te večeri ja, koji ne volim da pričam, pričao i pričao… i sve je došlo na svoje mesto kada si otvorila oči i zagledala se u mene. U tom pogledu sam video sve – prošlost i budućnost. I svaku želju, neizgovorenu i izgovorenu. Sve to me je uplašilo. Jer nikad niko me nije gledao kao što me ti gledaš. Sa nekim osećanjem koje unemiruje, uzbuđuje i smiruje. I sad mi to oduzimaš? Šta ću ja bez tog pogleda? Kako da te pustim? Na koliko? Rekla si da si zavisna od mene, i da to ne voliš, ali ja, ja sam zavisnik o tebi, i ne želim da te pustim. Nisi mi obećala da ćeš se vratiti, meni…uskoro. Kako ja znam da tamo negde ne postoji neki On koji te čeka i sa kojim ćeš biti kao sa mnom.
-Da li mi veruješ?
-Da. To ne….
-To znači da mi veruješ, to znači da znaš u dubini svoje duše, čije sam tajne otkrila, da nikoga neću gledati kao tebe, dodirivati kao tebe, niti da će mi iko značiti ono što mi ti značiš. I da ćeš uvek biti moj Besmrtni, onaj koji će zauvek tumarati hodnicima mojih stihova. Ali sada, sada moram da idem.
-Nisi mi obećala.
-Vraćam se.

Autorka: Tamara Petković

Fotografija: weheartit.vom

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.