23 feb Votervil

„Nikad nisam ni bio pisac“ rekoh bijesno, udarajući u monitor „Ne znam koga ja glumim ovde, ali jasno je da je uzalud!“

            Nepotrebno je reći da je monitor izgubio bitku sa mojim šakama. Razlupao sam ga u sitne komade, jer kad sam ga napokon uspio probiti (da, probiti) šakom, uzeo sam ga objeručke i udarao njim o antički parket moje sobe dok nije ostalo ništa što se može razbiti.

            Prevrtljivi gad! Pokazuje mi bljuvotine koje moja zakržljala mašta pokušava da povrati na bijeluradnu površinu programa, izbacuje pred mene stvari za koje ne mogu da vjerujem da mi se motaju po glavi. Uh! Da mi je da ga sastavim, pa da ga ponovo razbijem u komade! Nikako ne mogu da se smirim!

            Mislio sam da sam upao u ono što mnogi zovu „zanos“, mislio sam da stvaram, čak sam zaista mogao i da vidim likove pred sobom, kao da se nalazim među njima i sa njima. Sve mi je bilo jasno predočeno i dato na uvid, kao da je neko odlučio da me ubaci u sred igranog filma. Nikad nešto takvo nisam doživio! Bilo je nevjerovatno!

            No, da pojasnim.

            Kada student treće godine književnosti nije uradio ništa povodom pisanja osim što redovno po frižideru ostavlja poruke tipa „Mama, danas mi se jede musaka, dolazim oko pola 6“, pri tom ostrvarujući gramatičko savršenstvo, čovjek ne može a da ne pomisli da je promašio zvanje. Možda ja ipak nisam rođen za ovaj sport u kojem je jedina disciplina desetoboj prsti-tastatura. Možda sam već sad, dvije godine prije ikakve pomisli o diplomi, osuđen da čamim u nekoj učionici i do penzije gledam klince, koji su zaljubljeni u motorke i traktore, kako se u mukama kuvaju dok pokušavaju da za dvojku izmucaju Jesenjina. Možda ovo ipak nije za mene. Možda sam, uprkos svoj ljubavi koju osjećam prema knjigama, promašio jebeno zvanje.

            Do takvog prosvjetljenja je moralo doći. Moralo je zato što sam imao sve preduslove da pišem, a nisam. Imao sam inspiraciju, metod, disciplinu i volju. Imao sam i građu! Imao sam ideje koje bi napunile omanju biblioteku, ali nisam se pomjerio sa stolice u lokalnom pabu, gdje sam uživao ugled pjesnika (ne shvatajući da je cement koji je držao moj ugled na mjestu bio čist sarkazam) i mnoge večeri proveo uživajući i osjećajući se iznad lokalnog, duhom opustošenog življa. Ja ću da vas spasim! Ja sam voda koja će donijeti život u ovu učmalu sredinu, gdje je kultura pokupila svoje prnje i otkotrljala se kao kotrljajuće žbunje iz napuštenih gradova američkog zapada. Ja sam ono što vama treba, i vi to jasno vidite!

            A u stvari, nisam bio…

            Čekali su moje pjesme. Nisu se pojavile…

            Čekali su moje priče. Nisu se pojavile…

            Onda sam i ja prestao da se pojavljujem.

            Nije mi se dalo da idem na mjesto gdje će moj balon iluzije pući tako lako. Ja sam pjesnik zaboga! Ostavite me na miru, hoću da stvaram!

            Ništa gore mi se nije moglo desiti, nego da povjerujem u šprdnju o samom sebi.

            Slatka iluzija trajala je određeno vrijeme, uveliko potpomognuta mojom ljubavi prema knjigama i čitanju, mojim ocjenama na fakultetu (koje su od reda bile dobre) i mojim roditeljima punim ljubavi i ponosa, koji su se trudili da svima stave do znanja kako gaje pisca u kući, kao da sam neka graorica pored koje su zabili pritku i nasuli vodu i sad dovode sve prijatelje da vide kako će ova čudesna biljka da donese nevjerovatne plodove.

            Učestvovao sam u tome. Često sam sjedio i šarao svoje omiljene citate po rokovnicima, kucao ih po fejsbuku i slao prijateljima putem mejla. Da, odavao sam sliku čovjeka koji bjesomučno dere po tastaturi dan i noć, navučen na paru i miris znoja koji me okruživao, pogonjem ničim drugim do surovim mislima koje su se jedna iza druge ređale u mojoj glavi i tiskale po papirima i monitoru.

            Bio sam slika i prilika Stivena Kinga, Vilijema Foknera i ostalih Gutenberga koji su izbacivali silne stranice svaki dan.

            Ali, ipak, ja to nisam bio. Najgore od svega, samo ja sam to znao.

            Sjeo sam nebrojeno puta da nešto napišem. Napeo bih mozak do tačke kad bih imao osjećaj da počinje da izlazi na nos. Širio sam svoju maštu, zamišljao prostrane predjele Sjeverne Škotske, prelijepe livade koje se stapaju sa sjenovitim jezerima. Suncem okupane padine brda koje ih nadvisuju. Jebi ga, mogao sam jasno da vidim i mahovinu po kamenju pored jezera, čak i ptice koje prelijeću svako toliko, neke u potrazi za hranom, a neke da bi se posrale u vodu.

            Imao sam građu. Imao sam jebene ptice koje seru po sjevernoškotskim jezerima! Ono što nisam imao je riđobrada seljačina obučena u kilt, koja je krenula kraj tog jezera, do kuće iza suncem okupanog brda, da ubije drugu riđobradu seljačinu u kiltu, koji je do besvijesti jahao njegovu brkatu ženu malih sisa i širokih bokova.

            Silni predjeli iz moje mašte su bili nenastanjeni! U njima nije bilo ni žive duše!

            Šta mi je onda ostalo da radim? Da pišem priče od nekoliko desetaka strana koje mogu stati u dvije minute užasa koji se na ovim prostorima nekada zvao intermeco? Neka, hvala!

            Odlučio sam da ne pišam u bunar iz kojeg pijem, da kažem roditeljima da mi učenje super ide, ali pisanje nikako, te da me na tom planu ostave na miru. Na kraju krajeva, uvijek imam alternative ukoliko pisanje ne bude išlo onako kako sam se nadao.

            Na moje veliko iznenađenje, roditelji su bili puni razumijevanja. Bilo im je bitno da su ocjene dobre i da ne daju pare uzalud, ostalo je za njih bila puka stvar kurčenja. Ukoliko ne budem pisao, kurčiće se manje i to je to.

            Ne znam da li je u pitanju bio osjećaj popuštanja pritiska, ali nedugo poslije tog razgovora sa roditeljima desilo se nešto neočekivano.

            Ležao sam na krevatu u svojoj sobi i u glavi listao raspored ispita, nastojeći da svakom predmetu dodijelim lice profesora koji ga predaje i da obojim njegovo lice u boju koja će predstavljati težinu polaganja predmeta kod istog profesora.

            Sav sam se zanio u šaroliki pano pun simboličnih lica, kad sam primjetio neobičnu stvar- mislio sam, u pozadini svog uma, na jedan od silnih predjela koje sam izmaštao i ostavio bez stanovnika. Mislio sam na njega (ali ipak u pozadini uma) intenzivno!

            Pitao sam se šta mi je prvuklo pažnju ka tom mjestu, koje se nalazi na Divljem zapadu, jer o njemu nisam razmišljao sigurno barem dvije godine.

            Odlučio sam da okrenem pažnju sa ispita na Votervil, grad iz mašte, i imao sam šta i da vidim…

            Kroz Votervil je jahao šerif!

            Naivno sam pomislio (i dalje ne vjerujući) da je Šerif u praznom gradu besmislen koliko i sam prazan grad, ali izgleda da to nije baš bilo tako…

            Dok je jahao, kod Ridžove bakalnice (Votervil sam razradio do u najsitniji detalj) okrenuo se ulijevo i spuštajući glavu u blagi naklon ovlaš dodirnuo obod šešira. Ispratio sam njegov pogled. Na trotoaru ispred bakalnice je stajala starija gospođa u širokoj haljini, klasičnoj modi vestern filmova koje smo svi gledali kao djeca (da, moja mašta ima bunar sa kojeg pije, jebi ga). U lijevoj ruci je držala sklopljen kišobran, dok je desnom mahala šerifu.

            Šok! Ljudi u Votervilu! Šta se ovo dešava?

            Misao koja je došla kao odgovor me lansirala iz kreveta.

            „Mašta ti je proradila“

            Mašta mi je proradila! Osjećao sam se kao baka koja je uklopila zadnji komad puzle koja se sastoji od deset hiljada komada. Osjećao sam uzbuđenje koje nisam osjetio nikad u životu. Napokon sam sklopio i tu igračku iz kinder jajeta. „Mašta- 14 komada“- sastavljeno!

            Nisam skočio, ritnuo sam se iz kreveta. Mahnuo sam nogama u zrak i trgnuo leđima, pokušavajući da rekreiram potez koji smo kao djeca radili na fizičkom, samo što je u ovom slučaju dušek eliminisao upotrebu ruku, ali je napravio vakum na mojim leđima ikrenuo za mnom, tako da je u trenutku kad sam se lansirao u zrak, čitav krevet poskočio pola centimetra.

            „Je li sve u redu?“ Majka. Iz prizemlja.

            „Jeste mama!“ Ja. Ushićeno. „Ne zovi me na večeru! Pišem! Stvarno!“

            Nedostatak glasanja sa prizemlja je značio da majka zna da sam odlučio da pišem (ponovo), te da se neće truditi da mi diže raspoloženje obrocima.

            „Ok!“ rekoh sam sebi „Da vidimo gdje se šerif zaputio.“

            Ispostavilo se da šerif ima ozbiljnog posla u centru Votervila. Braća Giligan, svih šest smrdljivih, neurednih, pijanih i napaljenih kauboja, odlučili su da svrate u gradić i potroše dio zarade koju su ostvarili sprovodeći goveda na veliku otpremnu stanicu sjeverno od grada. Pruga nije prolazila kroz grad, a na stanici nije bilo ničega osim preplašenih goveda. S obzirom da grad nije imao interesa da se primakne stanici, posjetitelji stanice su se primicali gradu. Često.

            Ne mogu da vjerujem! Odakle mi sve ovo odjednom! Prišao sam kompjuteru i upalio ga. Dok se sistem pokretao, gledao sam u njega kao u neki oltar, kao da se spremam da prinesem žrtvu. Uhvatila me i nervoza.

            Braća Giligan su stigla rano ujutru, još dok je šerif (Kros, zove se Džek Kros! O Bože, ovo je sjajno!) Kros spavao sa nogama na radnom stolu, čizmama kraj stolice koja je udomila veći dio njegovog tijela i opasačem nehajno bačenim na pod. Znao je da u Votervilu nema problema, ne dok on pazi na stvari.

            Međutim, oko deset sati u njegovu kancelariju je utrčao mali mulat (sjetiću se i njegovog imena) i rekao da su famozna braća zaposjela Donelov salun, stjerali sve kurve iz soba u prizemlje, istjerali sve ostale mušterije napolje, natjerali Donela da im svira i sipa piće, a kurve da se skidaju i igraju po stolovima.

            Kompjuter se pokrenuo u potpunosti. Sve što treba je da upalim tekst procesor i da krenem. Uzeo sam miš u ruku koja je momentalno zadrhtala. Pogledao sam svoje treperave prste na dugmadima miša, tresli su se toliko da samo što nisu počeli klikati sami od sebe.

            „Smiri se“ rekoh sebi „i idi da vidiš šta će šerif uraditi sa Giliganima“.

            Šerif nije dobio zvanje šerifa tek tako. Naslijedio ga je od pokojnog Rastija Potermana, najboljeg šerifa u Votervilu ikada. Službujući kako njegov zamjenik naučio je dvije stvari:

1. Lupeži koji prave gužvu nikad nisu trijezni i
2. Takvi lupeži niakd ne pogađaju metu

U prilog toj teoriji govorilo je Krosovo iskustvo. Dvije prostrelne rane na lijevoj ruci i sitne rupice od sačme ispod rebara na sredini stomaka. Dokaz da se pijanih lupeža nikada ne treba bojati, jer nikada ne pucaju gdje treba.

Dojahao je pred salun i skočio sa konja. Pogledao je prezrivo konje koji su bili privezani za prečagu. Jedan od njih se okrenuo, pogledao ga i dobrodušno zarzao, kao da govori „Zdravo šerife! I ti si došao da piješ sa našim gospodarima?“

      Džek Kros nehotično pomilova konja po njušci, nježnost koju su mu urodile godine jahanja ovih plemenitih životinja, priđe stepenicama, i zakorači na prvi stepenik udarajući čizmom svom snagom o izboranu suvu dasku preko koje je prešlo hiljade stopala, obuvenih u najrazličitiju obuću.

 Neka se zna da neko ulazi, i da taj neko nije bilo ko.

      Iskoračao je ostala četiri stepenika normalnim koracima, zatim stao pred vrata saluna i viknuo: „Braća Giligan! Vrijeme je da mamurate u jednoj od mojih višekrevetnih deluks ćelija!“ Šutnuo je vrata i ušao u salun.

      Ok, ok, ok, stani, stani. Idemo iz početka. Počećemo (ruke su počele da se jače tresu) sa opisom Votervila, onako kako ga godinama zamišljam.

      Ući ću u grad opisujući ga sa zapadne, najprljavije strane, ali kao da je viđen iz očiju ptice u niskom letu…

      Pao sam u dubok zanos. Nikada u životu mi se nije desilo takvo nešto. Jednostavno nisam mogao stati. U početku. Prsti su mi malo drhtali, opirali su se tastaturi i novoj olimpijskoj disciplini koja je iznenada naišla i digla ih iz kreveta kao ljuti narednik koji je upao u spavaonicu i objavio ratno stanje.

      Počeo sam da prašim, ne znam kako drugačije da to opišem. Letio sam kroz sve ovo što mi je upravo prošlo kroz glavu, pri tom zastajkujući svako malo da opišem po koji dodatni detalj na odjeći i obući pojedinaca. Morao sam, toliko su se jasno isticali da jednostavno nisam mogao da odolim, a da ih ne pomenem, makar malo. Obukao sam Šerifa, Giliganove, Donela, kurve, mulata. Napunio sam votervilske izloge robom, ulicu konjima i ljudima, bio sam nezaustavljiv!

      Uživio sam se u svoj izmaštani svijet sa Divljeg Zapada, saživio sam se sa njegovim stanovnicima, ušao sam u njegov krvotok i upio njegovu dušu. Nikada u životu se nisam ljepše osjećao! Bilo je sjajno. Imao sam osjećaj da sam proveo sate i sate lupajući po zastarjeloj tastaturi (roditelji su htjeli kupiti novu, nisam im dao, čekao sam da ova pljune bar jednu priču), ispredajući priču o nevjerovatnoj avanturi koju će mladi teksaški rendžer doživjeti, samo zato što je odlučio da, u najgori mogući trenutak, posjeti svog ujaka šerifa u jednoj zabiti na zapadu.

      Letio sam. Letio sam i preletio sam sve ono što mi je došlo iznenada i neočekivano, sve ono što sam čekao toliko dugo, sve ono zbog čega sam izabrao da prođem kroz veoma teške studije. Preletio sam čitavu priču i sletio pred salun u Votervilu. Džek Kros će upravo izgovoriti svoju rečenicu, šutnuti vrata i krenuti unutra.

      Nisam nikada pisao ovoliko dugo, tako da nisam stekao naviku da provjeravam svoj tekst. Ideja mi je došla spontano, ne kao rezultat učenja i vježbe. „Da vidim šta sam do sad napisao? Zašto da ne!“

      Kao da se budim iz sna, polako sam postajao svjestan svog okruženja. Kao da sam fizički bio u Votervilu čitavo vrijeme. Sjajan osjećaj! Uživao sam u svakom pokretu. Odmaknuo sam se par centimetara od stola, gurnuvši tešku stolicu (antikvitet iz trpezarije kojeg se majka odrekla i time stekla argument u raspravi o obnovi prizemlja), zadovoljno prekrstio prste obje šake i gurnuo ih naprijed, natjeravši zglobove da razbiju mjehuriće u zglobnoj tečnosti i izazovu rafal prigušenih pucanja, koje svi potsvjesno povezujemo sa uspješnim okončanjem zadatka.

      Vrijeme je da vidimo šta je izrodila novopečena mašta, da vidimo koliko su se proširile granice gradića na zapadu Amerike, sad kad se po njemu šetaju malogradske, pustinjske suknje i hlače i otvaraju nove mogućnosti.

      Slika na monitoru je bila užasno mutna, tako da sam potsvjesno počeo da primičem glavu monitoru, da bih nakon par trenutaka shvatio da ne nosim svoje naočari. Skočio sam, kao oparen, na krevet, misleći da sam ih tamo ostavio. Naravno, nisu bile tamo. Naočari nikad nisu tamo gdje treba da budu u trenutku kad ih trebamo.

      Bezuspješno sam pretražio cijelu sobu, da bih se, očajan, sjetio da sam ih ostavio u dnevnoj sobi u prizemlju, sinoć, kad smo ja i otac gledali fudbalsku utakmicu.

      Vjerovatno sam prebrzo utrčao u dnevnu sobu. Pretpostavljam da je bilo tako, jer kad sam krenuo nazad, vidio sam majku u kuhinji kako je zastala sa vegetom u jednoj, a kuvačom u drugoj ruci. Raširenih očiju posmatrala je nešto, što je za nju vjerovatno izgledalo kao vjeverica na kofeinu.

      Podigao sam ruku u kojoj sam držao naočari umjesto objašnjenja i odletio (zamalo pa bukvalno odletio) u svoju sobu. Želio sam da pročitam šta sam napisao. Čitav život sam želio da pročitam šta sam napisao. Napokon je došao taj trenutak!

      E, sad…

      Ne znam koji su se žrvnjevi prestali okretati, koji su zupčanici otkazali u mentalno-fizičkom sklopu koji jeste moje tijelo, ali koji god da su, natjerali su me da požalim što sam otišao po naočari.

      Misli koje su se pretakale u riječi u mom umu, koje sam u sebi naglas uzvikivao, ushićen i srećan, ostale su zarobljene negdje između moje glave i prstiju. Ni samom mi nije bilo jasno kako je do toga došlo, tek, sve ono što sam rekao u mislima, završilo je na ekranu monitora, ali skraćeno, skučeno, sakato i golo.

      U glavi sam imao ponosno uspravljenog jelena, koji gleda u daljinu i osmatra okolinu svojom ogromnom glavom. Na ekranu monitora je ležalo goluždravo lane, koje se treslo od nemoći i straha.

      Blješteća bjelina monitora je otkrivala nekoliko pasusa užasnog teksta, koji je u najkraćim mogućim tezama opisivao sve ono što sam izmaštao u magnovenju.

      Pročitao sam jednom. Zatim još jednom…

      Nastavio sam da iščitavam taj jad i bijedu, ne znajući šta da radim.

      Svaki put kad sam pročitao, izgledalo je kao da je opisan ubrzani snimak osvetničkog pohoda usamljenog kauboja. Radnja nije postojala. Opisi nisu postojali. Postojale su samo rečenice koje tjeraju Džeka Krosa kroz Votervil kao da juri na wc gonjen iznenadnim i žestokim prolivom.

      Šta se desilo?

      „Nemaš dara“ reče mi moj unutrašnji glas. „Nikad ni nisi imao.“

      Okrenuo sam se u maštu i stupio ponovo na ulice Votervila. Svi oni su bili tamo.

      Zajedno u grupi su stajali mulat, braća Giligan i Donel. Sa njihove lijeve strane, na trotoaaru ispred saluna stajala je misteriozna dama, a ispred svih njih, mazeći konja koji je maloprije bio svezan za prečagu, stajao je Džek Kros.

      Svi su me gledali sa razočarenjem. Mulat je počeo da se smije i da upire prstom u mene. Dama poče da mi maše mlitavim pokretom ruke i sa setom u licu. Kao da se oprašta, kao da govori „Zbogom dječače!“ Džek uperi svoj prst strogo u mene. Ili ipak ne. Uperio ga je pored mene, iza mene.

      Okrenuo sam se.

      Zalazeće sunce je udaralo tačno u moje oči i od konjanika napravilo mračnu siluetu, kao da krije njegov identitet. I konj je bio samo silueta. Sve što se moglo raspoznati je bila velika, sjajna zvijezda Teksaških rendžera na njegovim grudima i oči. Crne oči su gledale, oivičene bjeonjačama kao pomračeno sunce koronom. Sijale su. Sijale su i gledale pravo u mene.

      Moj nedomaštani glavni lik. Teksaški rendžer.

      Polako je pustio uzdu iz desne ruke, zanio ruku do boka, otpustio dugme na futroli od pištolja uz glasno „tik“ i izvukao veliki revolver napolje. Veoma polako, kao da je težak nekoliko tona, revolver se kretao kroz vazduh, dok se njegova ruka podizala u položaj nišanjenja. Uperio je revolverčinu u moju glavu.

      Stajao sam preneražen. Mašta? Stvarnost? Da li da i ovo zapišem?

      Ne.

      Odlučio sam da ostanem u mjestu i stoički podnesem pogled svjetlećih očiju i okrugle cijevi. Odlučio sam da vidim šta će da se desi, kad već ne mogu da pišem o tome.

      Vjetar je zahučao. Negdje u pozadini konji su se uznemirili i počeli njištati.

      Usne su mu se razmakle. Znao sam to, jer se na mjestu njegovih usta pojavila bijela traka, zluradi kez koji je dodao još jednu tačku na koju moram obratiti pažnju, pored očiju i revolvera.

      „Nikad ni nisi imao.“

      Šta? Mm…molim?

      On ponovi. Ovaj puta toliko glasno, da mi je pocijepalo uši.

      „NIKAD NI NISI IMAO!“

      Pištolj opali. Pucanj se razliježe Votervilom, a zajedno sa njim, nestadoše svi likovi, zgrade, životinje, žbunje, čak i nebo i sama zemlja na kojoj smo trenutak prije stajali.

      Pucanj je bio moj prvi udarac šakom u monitor. Zbrisao je sve što je pisalo, koliko god jadno bilo.

***

      Dok je majka, uvelike onemogućena godinama i njihovom prijateljicom krupnom građom, stigla do moje sobe na spratu, monitor je već bio razlupan u paramparčad.

      Kada je otvorila vrata, imala je šta i da vidi. Ležao sam u sred krhotina od plastike i stakla, ruku skrštenih preko lica, i glasno ridao. Svako toliko, kad bih došao do daha, rekao bih „Nikad ni nisam imao“ i nastavio da ridam.

      Majka je bila veoma promućurna osoba, a i da nije, ne bi joj trebalo dugo da shvati. Odigrala je igru asocijacija kao pravi šampion. A1- Buka na spratu; A2- Razbijen monitor; A3- Uplakani sin; A4- „Mama pišem“.

      Kolona A- Pisanje propalo.

      Da nije konačno rješenje „GUBI SE ODAVDE!!!“?

      Nestala je iz sobe poput duha. Otišla je dole da završi jelo i načini privid normalnog dana, tako da kad otac dođe s posla, jedina sumnjiva stvar bude auto koje je već dva dana parkirano kod komšinice čiji je muž na poslovnom putu.

      Kad je ona otišla, nastavio sam da plačem. Osjećao sam se užasno. Lik iz moje mašte, čovjek kojeg sam ja izmislio (ili zamalo izmislio) mi je ugasio snove i raspršio nadu. Moji snovi o pisanju sad su bili varnice koje lebde iznad umiruće vatre i gase se jedan po jedan.

      Sve što sam godinama maštao i izmišljao, nestajalo je predio po predio, segment po segment, sa svakim narednim jecajem koji je nehotice izletio iz mog grla.

      Boljelo je užasno. Boljelo je, i znao sam da neće prestati.

      Kad su suze presušile i grlo počelo ozbiljlno da peče, odlučio sam da se pokrenem, umijem, popijem čaj, ili šta god drugo da mi padne na pamet, a da nije ležanje i plakanje.

      Nisam znao koliko vremena sam ležao na podu, u kršu, ali sam znao da je prošlo dosta, jer sam iz prizemlja čuo mumlanje glasa koji je imo više testosteronskih titraja od drugog glasa iz prizemlja u ovoj kući. Otac se vratio sa posla. Kada? Da li je išta posumnjao?

      Umio sam se u kupatilu na spratu, pregledao se detaljno zbog mogućih posjekotina i sačekao par minuta da otok oko očiju splasne. Kad sam utvrdio da sam zadovoljio sve samozadane kriterijume, sišao sam u trpezariju.

      „Prvi i drugi kvartal su pokazali upravo ono o čemu sam im pričao od početka. E, sad, ako naplata nastavi rasti i u trećem, to će značiti da je moj model potpuno ispravan i funkcionalan, tako da do kraja godine mogu očekivati promociju!“

      „Pa to je super! Napokon!“

      Uf! Otac je opet bio u naletu inspiracije. Za razliku od mene, on nije imao problem sa ispiracijom. Diplomirani ekonomista koji čitav život radi u banci. Nije ni čudo što njegovi modeli funkcionišu. Čitave dane, noći i vikende provodi šarajući grafikone sa poletom koji posjeduju samo još maloljetni buntovnici koji crtaju antidržavne grafite po zgradama u gluvo doba noći. Njegov novi model poslovanja je razlog zašto dva ljeta nismo nigdje išli tokom mog raspusta. On i njegov super-uspješni model natjerali su me da izgubim apetit još na stepenicama.

      Poželio sam da se vratim u sobu, podvučem pod jorgan i zamišljam mrkli mrak, ukoliko bih bio sposoban za takvo nešto. Mojoj zakržljaloj mašti, u ovom trenutku, ne mogu prepustiti zamišljanje potpunog crnila.

      Zastao sam na sekundu, riješen da se zaista vratim u sobu, ali sam odustao. Odustao sam radi majke. Radi nje, išao sam u trpezariju kao osuđenik na smrtnu kaznu. Moja stolica za trpezarijskim stolom bila je isto što i električna stolica, samo što će me moja stolica mnogo duže pržiti od prave električne stolice.

      Prišao sam stolu, pozdravio oca i pogledao u majku. Uputila mi je pogled koji je kipio od dvosmislenosti i značenja. Riječi „tišina“ i „tajna“ su se prelivale preko njenih jagodica, vrcale su iz njenih zjenica, dok su joj bjeonjače blago pulsirale, bjeonjače koje su izgledale kao korone, koje okružuju… nečije oči… negdje sam već vidio ovakav pogled.

      Neprimjetno sam joj klimnuo glavom i na njeno lice se momentalno vratio vedar osmjeh.

      Ah… Majka!

      Domaćica na silu. Ostala je bez posla u firmi koja je propala kao dio veće korporacije. Ugašena je i raspuštena, a majka je bila jedna od ljudi koji su se vratili kući. Mislila je da će trajati kratko. Iz početka se na svaku ponudu za posao bacala kao gladna lavica na gnuove, ali bez većeg uspjeha. Borila se sve dok jedno jutro nije ustala, popakovala sve komplete koje je nosila na posao, obukla trenerku i dala se na posao po kući.

      Nikada više nije spomenula posao.

      Nikada više nije obukla ništa osim trenerke.

      Otac nije ništa rekao, a ja nisam ništa primjetio, bar ne odmah.

      Sjeo sam za sto, pustio mami da mi naspe jelo i zabio nos u tanjir. Ako odigram sve kako treba, za deset minuta biću ponovo u sobi, jedino mjesto na svijetu na kojem sam trenutno mogao biti, a i nisam u isto vrijeme.

      Sve što treba da uradim je da uzmem šest velikih zalogaja (toliko su velike sve mamine porcije, kao da ih mjeri na vagu), klimam ljubazno glavom u znak slaganja i prije nego što kašika udari u tanjir posle zadnjeg velikog zalogaja, izvinim se, kažem da imam učenja i nestanem.

      Idemo!

      (Prvi zalogaj) „Tata kaže da će izgleda dobiti povišicu.“ Klimam.

      (Drugi zalogaj) „Ako se to desi, mogli bi na zimu negdje u planinu?“ Upitno gledam u oca.

      „Da. Bez problema možemo otići negdje. Para će biti, a godišnji čuvam baš za takvo nešto.“ Klimam glavom.

      (Treći zalogaj) „Šta ste vas dvoje radili danas?“ Ja sliježem ramenima, mama objašnjava nešto oko bilja u dvorištu.

      (Četvrti, peti i šesti zalogaj) „Super, pazi to bilje treba pažljivo rasporediti po dvorištu. Isto to sam ja uradio na svom modelu…“ Klimam, klimam, klimam, brišem se, ustajem i izvinjavam se roditeljima uz izgovor da me čeka spremanje kolokvijuma. Otac zadovoljno odobrava moje posvećivanje knjizi, a majka zavjerenički klima glavom i govori da ne razbacujem stvari po sobi, pošto ostavljam sve i svašta za sobom kad učim.

      Poruka primljena, draga gospođo!

      Uzeo sam metlu i lopaticu na putu ka sobi, kao i paklo maramica sa komode u hodniku. Mislio sam na citatima ispunjen rokovnik, dok je Votervil blijedio iz moje glave kao događaji pijane noći u mamurlukom i glavoboljom ispunjenom jutru.

Autor: Damir Stakić

Fotografija: favim.com