Vladimir Opsenica: Umetnost koja pokreće

Vladimir Opsenica se godinama unazad bavi primenjenom umetnošću, fotografijom i dizajnom, ali i društvenim aktivizmom. Za Crnu ovcu važan je i kao dizajner korica našeg prvog zbornika. Uvek je raspoložen za ozbiljan razgovor, pa možete da ga pitate o svemu o čemu razmišljate ovih dana, jer ćete, zasigurno, imati veoma inspirativnog sagovornika. Pričali smo na različite teme, a samo deo toga stao je u ovaj intervju. Kaže da bi mu lakše pala pitanja koja se uobičajeno postavljaju pevačicama, ali život je udesio tako da – ne zna da peva.

Izbor Vladimirovih fotografija možete pogledati na: Vladimir Opsenica Flickrl

Na početku mi moraš reći zašto si me molio da ne napišem kako se uspešno baviš svojim poslom. Za naše standarde, samo trajanje u tom poslu je veliki uspeh.

 

Ne volim da ispred nečijeg rada stoji odrednica ,,uspešnoˮ, jer je to zahtev neoliberalnog kapitalizma koji proizvodi kod drugog osećaj manje vrednosti, frustracije, odvlači pažnju od preispitivanja paradigme koja im generiše tu poziciju. Osećam se dobro kad znam da ne učestvujem u diskursu koji nas sve porobljava.

crna-ovca1

 

Sve ono čime se ti baviš ne spada u, ako bih mogao tako da kažem, korpus uobičajenih srpskih zanimanja. Kad si shvatio da je foto-aparat tvoj medijum, da je dizajn jezik kojim se sporazumevaš sa svetom?

 

Ustvari, ja još uvek otkrivam taj jezik, sazreva. Osećaš se kao dete, istražuješ svoje okruženje i deo sebe, upoznavajući istovremeno i same mogućnosti tog jezika. U suštini, mi smo u prilici da na određeni način stvaramo jezik, hod, igru, kroz trenutke kreativnosti. On je u fluksu, neprekidno se stvara, diše – svi ti procesi prijaju. Verovatno je samo stvar trenutka u kojem biram – osetim da bih tim jezikom mogao primarno da komuniciram. U poslednje vreme otkrivam i zavodljivost videa. Svoje fotografije često imenujem kao ,,zapis”, ali njihovo postojanje ne isključuje potrebu da o nekom trenutku i zapišem ponešto – sebi ili nekome.

Ako bih sad pokušao da slobodno asociram sebe na trenutak kad sam shvatao da mi taj jezik znači, iskače mi kao pop-up jedan trenutak na moru, pre 5 godina – fotografisao sam neke ,,praznine”, ili, da budem precizniji, projektovao sam svoj osećaj u okolinu i vraćao te prikaze sveta u objektiv. Imao sam osećaj da u tom danu gubim osobu koja mi je neobično posebna, istraživao sam u sebi taj osećaj, osećao sam da  gubim nešto bitno i samim tim deo sebe i odlučio sam u tom trenutku da to zapišem. Na tim fotografijama je neobično prisustvo te refleksije, zabeležena je promena mog sveta. I danas mogu da osetim stanje u kome sam se nalazio, mogu da budem u njemu, ti zapisi ga indukuju, do tančina pratim sebe u tom danu. Dakle, neke fotografije su deo mog sećanja, intimnog dnevnika. Ne znam kako bi ti kadrovi komunicirali sa nekim drugim, možda bi bilo zanimljivo istražiti to nekad.

 

Sećam se jedne zanimljive izjave čuvenog fotografa Helmuta Njutna, koji je rekao da ,,svaki fotograf koji tvrdi da nije voajer ili je glup ili laže’’. Šta ti misliš o tome?

 

Proširujemo svoj svet i ne samo svoj. Beležimo tanak sloj vremena, iz kog se naknadno mnogo toga može čitati. Fotografija upija, upija i način na koji je kadar viđen, šta je izabrano i kako, naše stanje, način gledanja u jednoj epohi. Mnogo slojeva tu postoji. Nekima u budućnosti će to biti Alibabina pećina informacija. Da li je to beleženje i potom čitanje – voajerizam? Ja to ne bih tako imenovao, ali možda zbog toga što pod pojmom voajerizma imam drugačije struktuisan sistem značenja, možda i kulturološki drugačije ustrojen nego što ga je imao Helmut Njutn. Meni je voajerizam – reality šou ,,Veliki brat” ili čika koji u kaputu izleće iz žbunja. I kako da onda spojim te označitelje sa označenim? Mi zadiremo u neke svetove, ali meni nije bliska odrednica voajerizam. Možda se deo nekih finesa značenja gubi u trasnferu iz jedne u drugu epohu ili kulturološku matricu. Helmut Njutn nikad verovatno nije video kako vižljasti Ljubiša Samardžić izleće iz žbunja, sa rafalnom bljeskalicom iz kaputa. Ja jesam i to me obeležava, i pitam se da li je bilo neke igre sa tim citatom u toj sceni. Ako u starosti budem gubio sećanje, nadam se da će mi fotografije pomoći da neki deo svog sveta zadržim, onog koji me je činio srećnim.
Voajerisaću svoj život.

 crna-ovca2

 

Za izdavačku kuću Red Box radio si fenomenalne dizajne korica, za neka prilično provokativna izdanja. Koliki ti je izazov ta vrsta dizajna?

 

Ako se dobro razumem sa izdavačem, kreiranje korica za knjige mi postaje egzotična poslastica. Sa nekim izdavačima sam imao tu sreću da mi se pružilo poverenje. Miško Stevanović (Red Box) mi je i prijatelj i od početka saradnje imao sam punu slobodu u radu, to mi je omogućilo da dam sebi uvek dovoljno prostora za kreativni proces. Čak i kad bih pravio neka provokativna rešenja i kad je bilo kritično da se usvoje –  imao sam uvek prostora da svoj stav izložim, branim, meni je to kao autoru vizuelnog rešenja bitno. Ne volim da odrađujem, stoga sam nekad klijentima naporan za saradnju. Ipak, kad vidim da klijentu nije prepoznatljiv moj kod komuniciranja, ili zahteva drugačiji način komunikacije, ja uradim ono što on želi za honorar kojim sam zadovoljan, ali i dam do znanja da to onda doživaljavam tako – kao korektno urađen posao u kome se suština svodi na ostvarivanje pristojne zarade, a da pritom klijent bude zadovoljan.  Kad su knjige u pitanju, uglavnom dobijem rukopis u elektronskoj formi, tražim i neki sažetak, prikaz knjige, nekad čitam delove knjige, ako je u pitanju reizdanje – gledam postojeća rešenja, ponekad se i interesujem o autoru, neke knjige pročitam u celosti, čak i pre početka rada, to je recimo bio slučaj sa ,,Cirkus Columbiaˮ Ivice Đikića –  izdanjem za Srbiju, koje ima dvostruke korice: sa prednje strane ulazite u roman, sa zadnje strane se otkriva serija priča pod nazivom ,,Ništa sljezove boje”.

A kako je izgledao rad na dizajnu za autobiografiju Vjerana Miladinovića?

 

Za rešenje intimne ispovesti Vjerana Miladinovića Merlinke sam, na primer, pravio mini instalaciju / artefakt koji sam potom fotografisao i dorađivao. Uzeo sam neki mamin stari karmin, zamolio sam oca da mi pokupi grančice osušenih ruža na placu, kupio super super lepak, pincetom kidao bodlje i lepio oko tog ruža za usne. Želeo sam da mnogo toga sažmem u tome, pa sam vodio računa o detaljima,  o istrošenosti rubova plastike, bojama… Želeo sam da što bolje umem izrazim svoje poštovanje hrabrosti i borbe jednog nesvakidašnjeg života i da pritom ništa ne falsifikujem.

crna-ovca3

 

 

Postoje li pisci koji su ti inspirativni i za čije knjige bi voleo da uradiš dizajn?

 

Da. Volim da čitam, knjige su mi često pored kreveta. Ima ih svuda po sobi. Voleo bih da mogu više da putujem i da se više susrećem sa meni zanimljivim piscima, onima koji me dodiruju, ne ograničavajući se na epohu niti jezičke barijere. Kad su korice u pitanju ne bih se ograničavao na pisce koje sam čitao, bitno mi je da me sam autor pokreće, inspiriše, da nemam neki ideološki problem sa autorom, njegovim svetom. Rado bih sarađivao sa mladim, neafirmisanim piscima.

Ko su ti omiljeni autori?

 

Volim Hulia Kortasara (,,Školiceˮ su mi možda i omiljena knjiga), Vladana Desnicu (,,Proljeća Ivana Galebaˮ sam intuitivno osećao kao sopstvena zaboravljena sećanja), Saramaga, Kiša, Mešu Selimovića, Kafku, Harukija Murakamija, Albaharija,  Slobodana Selenića, Oskara Vajlda, Kunderu, Virdžiniju Vulf,  Desanku Maksimović, Dženet Vinterson, Miku Antića, Tomasa Mana, Ujevića, Kosovela…

Pored dizajna i fotografije, baviš se i brojnim projektima koji kroz umetnost pokušavaju da pokrenu i menjaju stvarnost.

 

Sledeće nedelje sam sedam dana u Beču, na kvir-feminističkom festivalu, član sam aktivističke grupe 3a3or i izvodimo pseudo-psihoanalitički postdramski performans ,,Skinite lica sa vaših maski” u kome vaskrsavamo Sigmunda Frojda i sa njim, iz različitih teorijskih i ličnih pozicija, raspravljamo o uticaju koji je psihoanaliza imala u 20. veku i pozicijom koju danas ima.
Potom odlazim na Internacionalni kamp Crvenog krsta, u Bački Monoštor, divno mestašce na severu Srbije, nedaleko od Sombora. Tamo sa koleginicom iz Berlina, Johanom Benz, vodim seriju radionica „DOING MEDIA – against discrimination“ – o upotrebi vizuelnog jezika u borbi protiv raznih oblika diskriminacije. Kamp je internacionalni što za mene uvek predstavlja posebno iskustvo razmene, druženja, učenja od drugih. Tu nas komarci bratime.
U okviru grupe Studije konteksta, Centra za kulturnu dekontaminaciju, pod mentorstvom Zlatka Pakovića (grupa za pozorište) i Ognjena Glavonjića (grupa za film) radim na više društveno angažovanih ideja / projekata. Istakao bih rad sa koleginicom  Marijom Kauzlarić, na projektu koji bi trebalo da bude gotov najesen. Sa prijateljicom Kiom sam pravio kratak film o Muzeju revolucije koji nikad nije izgrađen, samo su postavljeni temelji, koji se danas naziru između zgrada bivšeg CK-a i nekadašnjeg SIV-a.Pripremam sinopsis za svoj eksperimentalni film / instalaciju u vremenu, ,,Inhallations”, koji bi trebalo da se izvede krajem septembra, početkom oktobra, u zaboravljenom zdanju Muzeja savremene umetnosti u Beogradu. U pripremi je i projekat sa Snežanom Dubajić iz tattoo studija Sinđel….Ima toga još, jer sam shvatio da u Srbiji moram da radim na više koloseka da bih bio srećan, da žongliram na neki način.

Meni je bio naročito zanimljiv projekat sa kalendarima….

 

Prošle godine sam sa grupom 3a3or radio na neobičnom projektu. Kreirali smo ediciju 12 stonih kalendara i poslali je anonimno, u maju 2013., na adrese političkih stranaka, državne admi-nistracije, upravnih odbora korporacija, banaka, privatnih i državnih univerziteta, ,,istaknutih pojedinacaˮ, ,,uglednih građanaˮ, štampanih i elektronskih medija, pojedinih novinara, novinarskih udruženja, predstavnika verskih zajednica, raznih nevladinih organizacija, ambasada…Svaki stoni kalendar problematizuje po jednu od tema sa kojima se svakodnevno susrećemo u Srbiji, a za čije nerešavanje ili produbljivanje problema su možda dobre zasluge imali i oni na čije adrese su kalendari bili upućeni. U osnovi je jedostavna ideja –gospodo, postavite na svoj radni sto podsetnik šta građane Srbije boli: urušavanje srednjeg sloja, ekonomsko izrabljivanje i osiromašivanje, posledice strategija neoliberalnog kapitalizma u regionu, nasilje na ulici, prema ženama, u vezama i u okviru porodice, izražena homofobija, BusPlus monopol, metamorfoza menjačnica u ,,trafike za otkup zlataˮ, urušavanje ekonomija na prostorima bivše Jugoslavije, uništavanje penzionih fondova na prostorima bivše Jugoslavije, manipulacije ,,istraživanjem javnog mnjenjaˮ, antisemitizam, kulturno pustošenje. Prezentacije i izložbe projekta smo imali u Beču i u Pragu, na međunarodnoj akademskoj konferenciji posvećenoj odnosima moći, i na kraju samo delimično u Beogradu. Domaći mediji su ignorisali našu kampanju, oni imaju svoje agende i ne govore o mnogim problemima, oni ćute brbljajući nebitne stvari.

Gde je onda umetnik danas, gde mu je mesto u ovom sistemu vrednosti koji se svodi upravo na to – brbljanje o nebitnim stvarima?

 

Morao bih prvo da preispitujem pojam umetnika, a potom i tu konstrukciju ,,savremena umetnostˮ. Đoto je za mene savremeni umetnik, jer njegova umetnost komunicira danas veoma živo sa mnom. Dakle medij nikad ne bi trebalo da bude prepreka. Mogu da zamislim da neko danas bira da piše pisaćom mašinom ili hemijskom olovkom, ili da koristi samo čekić i dleto u svom radu, da je na neki način autističan za zahteve nekakvog tržišta umetnosti, i da njegova umetnost savršeno dobro komunicira sa mnom, pokreće me. Kod nas su mnogi umetnici bivali marginalizovani, često i poniženi, odgurnuti, sistematizovano zaboravljani, a neki su morali da odu odavde, nekakav zid je oko njih postojao i nisu ga mogli srušiti. Ja i ne znam koliko divnih osoba je ovde bilo, stvaralo, malo znam o njihovim životima, radu, i to je tužno. Pitam se koliko malo će tek znati drugi. Ovde je na delu gubitak sećanja, gubitak delova istorije. Možda se negde divim onim umetnicima koji su ostali ovde .

 

Sigurno je da ih je mnogo ostalo u Srbiji s nadom da ovde mogu da se bave svojom umetnošću. Ali gde su oni zaista u gradu u kojem se Muzej savremene umetnosti godinama bori za opstanak?

 

Posle jedne izložbe na pristaništu, ugledao sam na nekoliko koraka od sebe – Nešu Paripovića. Prišao sam mu, pružio ruku i predstavio se. Pričao sam mu o svojim impresijama na neke njegove radove, možda je bilo prošlo nekih 6 meseci od retrospektivne izložbe njegovih radova u Muzeju savremene umetnosti. On je stvarao radove  koji bi mu u nekom drugom društvu obezbedili kultni status, koga bi klinci tokom odrastanja možda obožavali, verovatno bi obezbedio i pozamašni kapital, ukoliko bi to on želeo za sebe, ukoliko bi mu bilo bitno. Marina Abramović je to učinila, ali naravno ne ovde, već napolju, unovčila je dobro svoj rad, stvorila je od sebe i medijsku ikonu. Njih dvoje su nekad bili u braku, ali o tome ništa ne znam. Na rastanku mi se zahvalio što sam mu prišao, jednu ruku je držao na grudima, drugom se rukovao sa mnom, bio je na neki način dirnut, i ja sam bio – tim susretom, neposrednošću, odlukom da mu priđem i pričamo. Voleo bih ga opet sresti, ali u Muzeju savremene umetnosti, na vođenju kroz njegovu novu izložbu. Muzej je jedna od bolnih tačaka ovog grada, bolne sadašnjice našeg društva. Gde smo danas i kuda idemo – govori mnogo sam Muzej kao objekat, svoj muzejski kapacitet širi kroz sopstveno telo, pričajući o stanju našeg društva, duha, umetnosti.

Zašto si ti crna ovca?

 

Priznaću ti, onako drugarski, ja se farbam u belo. Napuštaju mi se te pozicije dihotomija, sviđa mi se fluidnost identiteta. Zašto ne postavljamo pitanje čije smo mi ovčice, ko nas je postavio u te torove, kada i kako, i šta smo sve na svojim pašnjacima izgubili i koliko pristajemo da gubimo? Mojim prijateljima je verovatno bliska Andrićeva pripovetka ,,Aska i vukˮ, mi je svakodnevno živimo, neki razmišljaju o odlasku iz Čudne šume, mnogi su otišli. Ja bih da se stvari redefinišu umesto da se bavimo time ko je tu kul crn, a ko je beo. Ovom društvu je potrebno osvešćivanje i povezivanje. Politike neoliberalizma su radništvo i srednji sloj razbile na neke interesne zone i ovčice postaju jedne drugima vukovi, a da im to nije u prirodi. O tome treba da pričamo.

Srđan Gagić

1 Komentar
  • Tatjana
    Objavljeno 13:41h, 28 jula Odgovori

    Stvarno je odličan intervju.
    A Vladimir Opsenica otkrovenje!

Ostavi komentar