17 feb VINSENTOVO ZVJEZDANO NEBO (I DIO)

PROLOG

„Nijedan umjetnik nije normalan; da je normalan, ne bi bio umjetnik. Normalni ljudi ne stvaraju umjetnička djela. Oni jedu, spavaju, rade svoj redovan posao i umiru. Vi ste preosjetljivi prema životu i prirodi, zato morate da ih tumačite nama ostalima. Ali ako ne budete pažljivi, ta vaša preosjetljivost će vas odvući u propast. Preosjetljivost vremenom uništi svakog umjetnika.“ ~ Irving Stone

Koliko puta ste noću, sjedeći kraj prozora u osamljenosti svoje sobe, uputili pogled ka zvjezdanom nebu? Jeste li se ikada zapitali posmatra li i vas neko odozgo u tom trenutku i postavlja li sebi ista pitanja koja muče i vas? Jeste li uočili da su neke zvijezde veće i sjajnije od drugih? Jeste li se ikada zapitali zašto je to tako?

Iznad svih nas je isto nebo, ali gledamo ga drugačijim očima. Možda to zavisi od boje naših očiju, a možda je ugao našeg posmatranja jednim dijelom određen i podnebljem pod kojim se nalazimo.

Holandija. Zemlja vjetrenjača i tulipana. Oblačna i hladna. Sumorna i siva. Često nepredvidljiva, ponekad čak i nestvarna. Zemlja u kojoj je svakoj vlati trave i svakom drvetu pokazano gdje i kako treba da raste. Mnogobrojne ravne zelene površine prošarane potocima i rijekama. Jednolični redovi identičnih kuća i sa jedne i sa druge strane ulice. Popločane staze koje podsjećaju na one iz bajki i savršeni beskrajni redovi tulipana raznovrsnih boja.

I jedan suncokret među njima. Buntovan. Svojeglav. Uporan i odlučan. Tužan, a ipak uvijek radostan. Prkosi oluji i vjetru i uvijek iznova diže oborenu glavu i ka suncu je okreće. Traži svjetlost. U nju vjeruje i njoj se nada. Za njom žudi. Možda jednom nekad neko zastane baš tu, da se ogrije kraj njegove vatre, opijen njegovom ljepotom, i uoči njegov pravi značaj u svom tom sterilnom, beživotnom i na smrt dosadnom svijetu jednoličnosti.

I

Vinsentu Viljemu van Gogu (1853-1890) prvo je data smrt, pa tek onda život. Doslovno. Jedan je morao umrijeti da bi se drugi rodio i ugledao svjetlo dana. Kao da je Bog shvatio da ga je prerano poslao na zemlju, pa se u zadnji čas predomislio.

30. marta 1853. godine, tačno godinu dana nakon što je Ana Kornelija rodila mrtvog sina Teodoru van Gogu, uslijedio je još jedan porođaj i još jedan sin (ovoga puta živ i zdrav). I kao da nije dovoljno čudno bilo to što je od svog mrtvorođenog brata naslijedio rođendan, Vinsent je uz to naslijedio i njegovo ime (i opet je došao prije vremena).

Majka Priroda postala je bogatija za još jedno dijete koje ju je naprosto obožavalo. Svijet je postao bogatiji za još jedno meko srce puno ljubavi. Željno ljubavi. Zvijezde su dobile još jednog sanjara, ali i demoni dušu čija je melanholična muzika bila pogodna za njihov okrutni ples.

Stranac. Neshvaćen i sam. Hodočasnik na putu ka iskupljenju. Dokoličar protiv svoje volje (ne zbog toga što ne želi ništa da radi, nego jer ne zna ŠTA da radi). Neodlučan. Nestalan. Nemiran. Aktivni melanholik, u neprekidnoj borbi sa svjetskim bolom. Nesposoban da se sam izdržava, da zasnuje svoju porodicu, da uspostavi bilo kakav kontakt sa ljudima. Razdražljiv i preosjetljiv. Nerazumijevanje je bilo i neizbježno i obostrano – niti je on shvatao svijet, niti je svijet shvatao njega.

Trudio se da shvati zbog čega je stvoren, koja je njegova svrha na ovom svijetu.

„Sposoban sam za nešto…Ne znam za šta, ali moje postojanje mora da znači nešto…“

Sa obzirom da je rođen u jednoj svešteničkoj porodici, ali i u porodici koja je tada bila jedna od glavnih i vodećih u trgovanju umjetničkim djelima, bilo je samo pitanje vremena kada će i on sam izabrati jedan od ta dva puta i krenuti njihovim stopama. Istina, oprobao se on i kao jedno i kao drugo. Ali nije išlo. Kao trgovac (prvo u Hagu, a zatim u Parizu i Londonu) bio je isuviše iskren i njegova nagla i teška narav rastjerivala je kupce, a kao propovjednik bio je isuviše revnosan, predan, i živio je i sam isposničkim životom. Za vrijeme svog boravka u Londonu, radio je kao učitelj u jednom siromašnom predgrađu, a kasnije i kao kapelan i učitelj u jednoj Evangeličkoj metodističkoj crkvi. Misleći da je konačno pronašao svoj poziv, odlazi u Amsterdam da studira teologiju, ali veoma brzo napušta studije jer su mu predmeti bili preteški. Kasnije sa ocem pohađa tromjesečni kurs za svjetovnog propovjednika i odlazi u Borinaž, siromašni rudarski kraj u Belgiji. Duboko dirnut životom kojim su živjeli tamošnji rudari, i sam se hranio samo hljebom i vodom, oskudno oblačio i spavao na kamenom podu pokraj kreveta. Ni sam nije imao novca (cijeli život izdržavao ga je mlađi brat Teo), ali sve što je imao i sve što bi dobio, davao je mještanima i nastojao da im pomogne koliko god je mogao. A on je bio taj kome je trebalo pomoći. Takav mučan život nije mu činio dobro: fizički je propadao, živci su mu popuštali, da bi, pobjeđen bezizlaznošću položaja u kom se nalaze rudari, na kraju izgubio i vjeru u Boga i dotakao samo dno. Vrijeme provedeno u Borinažu duboko je utisnulo svoj pečat na njegovu ionako preosjetljivu dušu.

Tada nastaju i njegovi prvi crteži pod uticajem francuskog slikara Milea, a kasnije i prve male slike na kojima preovladavaju mračne i teške boje, sumorna i patnjom ispijena lica rudara, težak i naporan rad seljaka na poljima koji zarađuju svoj hljeb nasušni. Slike iz tog perioda obavijene su velom osamljenosti i tjeskobe, ali i daškom stoičke smirenosti i dostojanstva.

„Lekcija koju svako treba da nauči u životu je kako patiti bez kukanja“, kaže Vinsent kasnije u jednom pismu svome bratu Teu sa kojim se dopisivao cijeloga života.

U to vrijeme, njih dvojica su sklopili i neki vid „ugovora“: Vinsent će slikati i slati Teu sve što naslika, a Teo će mu obezbjediti sredstva za život i rad sve do momenta kad se Vinsent bude mogao sam izdržavati slikajući.

Najpoznatija slika iz tog perioda je „Ljudi koji jedu krompir“ (1885).

Autorka: Tanja Spasojević

Fotografije: vangoghgallery.com, blogspot.com