18 feb Vinsentovo zvjezdano nebo (drugi dio)

II

Nikada nije težio da pripada nekom pravcu, da se uklopi u već postojeće kalupe – sam je krojio svoje puteve i tražio načine da izrazi ono što je vidio, osjetio i doživio. Slikarsko platno služilo mu je kao projekcija njegovog unutrašnjeg svijeta i nastojao je da prije svega pokretima svoga kista izazove određene emocije.

Volio je sve ono što su drugi prezirali i privlačilo ga je sve ono što je druge odbijalo. Osjećao je neodoljivu privlačnost ka ljudima kojima je trebala pomoć, a posebno prema ženama u nevolji. Prvo se zaljubio u svoju rođaku K., mladu udovicu, i nikako nije mogao da razumije njenu tugu i žalost za preminulim mužem. Vinsent želi da je ženi, ona odbija čak i da ga vidi. Ubrzo poslije tog razočarenja, on odlazi u Hag kod rođaka Antona Mova, poznatog slikara, gdje uzima časove slikarstva i upoznaje svoju novu ljubav, prostitutku Sien koju izbavlja sa ulice. No, ni to nije potrajalo dugo, jer nije bio u stanju da izdržava sam sebe, a kamoli ženu i njeno dijete. A i sav novac koji je dobijao od Tea trošio je na platna i boje. Glad za ljepotom i stvaranjem lijepog bila je izraženija i jača od bilo koje druge vrste gladi. Veza se raspada, Vinsent se vraća kući roditeljima, a Sien svom starom zanatu. Poslije toga, zaljubljuje se u Margot Begeman, djevojku iz komšiluka sa kojom je svakodnevno išao u duge šetnje pšeničnim poljima. Ali kada njih dvoje odluče da se vjenčaju, obje porodice žustro se protive. Margot pokušava da izvrši samoubistvo, a u Vinsentu se nakon nekog vremena ponovo rađa  želja za promjenom.

„Sve se rodilo iz bola i krvi, kao i dijete“, kaže Dučić, pa tako se i iz Vinsentove mračne noći rodilo Pariško jarko žuto sunce i upravo tamo on doživljava svoj preporod kada je slikarstvo u pitanju. Njegova priroda oživljava, regeneriše se, doživljava svoje proljeće.

Nakon brojnih neuspjeha i uzaludnih pokušaja da bude trgovac, sveštenik, propovjednik, dobri Samarićanin i porodični čovjek, sada više nije bilo ničega na šta bi bespotrebno trošio svoju energiju i što bi ga odvraćalo od njegovog istinskog poziva. U potpunosti se posvetio slikanju. U Pariz dolazi 1886. godine i upoznaje velika slikarska imena poput Gogena, Sezana i Tuluz-Lotreka. Pod uticajem impresionista, njegova paleta boja postaje znatno vedrija, svjetlija, življa.

„Opredijelio sam se za melanholiju koja se nada, koja teži nečemu, koja traga, umjesto za onu koja, sumorna i statična, očajava.“

Nadao se, slikao, tražio, ali uklopio se nije. Impresionistima je bila važna tehnika slikanja, a Vinsent se grozio pravila bilo koje vrste. Govorio im je kako su im potezi četkicom jednolični, a slike beživotne.

1888. godine odlazi na jug Francuske, u Arl. Tamo boravi u „žutoj kući” i utopistički vjeruje da bi to jednog dana mogla postati umjetnička komuna. Želio je da okupi slikare na jednom mjestu kako bi stvarali zajedničkim snagama, a Teo bi se brinuo oko finansija i izlagao i prodavao plodove njihovog rada u Parizu, prestonici umjetnosti.

Za vrijeme boravka u Arlu, ustajao bi u 4 svakog jutra i odlazio na pšenična i kukuruzna polja i slikao živopisne francuske pejzaže, provodeći cijele dane pod vedrim nebom i suncem. Slikao je jednu sliku dnevno. Noću je često pričvršćivao svijeće na obod svoga šešira i izlazio da posmatra i slika zvjezdano nebo. Noć, sa svim tim nijansama ljubičaste, plave i žute, djelovala mu je daleko življe i privlačnije od dana.

Ali, bio je veoma usamljen.

„Često prođu dani, a da ne progovorim niti riječ sa bilo kim.“

I demoni su ćutali i bili mirni, ali samo kada je slikao. No, bilo je i dana kada nije mogao slikati, kada je duvao strašan vjetar koji mu nije dozvoljavao da radi u prirodi i koji je razdraživao njegove nerve. Vinsent u to vrijeme nije znao, niti je mogao, slikati po sjećanju, kao Pol Gogen, koji mu se kasnije pridružio u Arlu i boravio neko vrijeme sa njim u „žutoj kući“. Za njega je i naslikao čuvene „Suncokrete“ (1888).

Vinsent je morao posmatrati ono što slika, biti na licu mjesta. Zidovi su ga gušili, vremenske nepogode frustrirale i u takvim trenucima posezao je za kojom čašicom više ne bi li utišao oluju koja je bjesnila u njemu.

„Ponekad mi je glava vrlo teška, i kao da gori, a misli su mi potpuno zbrkane.“

Kažu da je u jednom od takvih nekontrolisanih napada, kada je sukob mišljenja kulminirao i kada su tenzije između njega i Gogena (koji je prijetio da će napustiti „žutu kuću“) dosegle svoj vrhunac, Vinsent nasrnuo britvom na njega, ali je Gogen uspio pobjeći, a Vinsent je, očajan i bespomoćan, britvu prepustio jednom od mnogobrojnih demona, i na kraju ostao bez lijeve ušne resice.

Vinsent je i prije znao da se samokažnjava, ali ovoga puta stvari su izmakle kontroli. Alkoholizam, epilepsija, manična depresija, paranoja, šizofrenija, bile su samo neke od dijagnoza. I više nego svjestan svega, Vinsent ludilo prihvata kao i svaku drugu bolest i 1889. godine, prezren i odbačen od društva, dobrovoljno se prijavljuje u duševnu bolnicu u Sen Remiju.

„Ono što za ptice predstavlja period kada mijenjaju perje, za nas, ljudska bića, to su razdoblja nevolja i nesreća. Može se ostati u takvom razdoblju, a može se i iz njega izaći obnovljen, ali se u svakom slučaju to ne radi javno, jer nije nimalo zabavno i zbog toga se treba skloniti.”

I sklanja se, kao i uvijek, i od ljudi, i od njihovih znatiželjnih pogleda. Bježi u samoću. Opet. Ne želi nikome da bude teret.

I svaki put kada pomislim na to, ne mogu a da ne čujem glas Henrija Milera kako odzvanja u mojoj glavi:

„Kada su ljudi predobri za ovaj svijet, moraju ih staviti pod ključ. Nešto nije u redu sa ljudima koji su predobri.“

Jer ipak, nije svijet taj koga je trebalo zaštititi.

Autorka: Tanja Spasojević

Fotografije: vangoghgallery.com, paxacidus.com