VINČANICA

            – Šta si kupila vinčanicu? – drečila je M svoje plave oči u mene preko Skype-a.

            – Pa bila mi lipa… šta ja znam. Ako se budem udavala, to je ta.

            – Bogati, i tebi logika jača strana vidim ja… Aj ti muža traži pa onda kupuj vinčanice!

            – A taman će požutit dok ih naredam… prigodno! – mignem joj ja.

            – Uvik đavlija! – ludo se nasmijala.

            – Nije brate nego ti se to zove plan!

            – Aj, aj, javljaj ako bude šta – rekla je M dok se u pozadini čuo dječji plač – Aha, evo ga, iden ća, viš ti štaj ovo, mira nemam! – opet se drečila ona.

            – Aj, aj, javljaj i ti… Volin te!

            – I ja tebeeee!!! – derala se ona leteći prema dječjoj sobi.

Blup. Isključila sam se sa Skype-a.

            Zadnje tri godine moj društveni život se sveo na Skype, Viber, Messenger, Instagram… Znam kako zvuči svaka od tih društvenih mreža, znam kako vibrira moj mobitel, znam i tko se obično krije iza poziva ili poruke. Šest sati razlike čini i da znam u koju će se uru tko javiti. Ponekad osjećam strah kad pomislim da ću uskoro biti na istom kontinentu i u isto vrijeme sa svima njima jer će prilagodba biti neobična. Ovako kao da imam neku vrstu moći odgode ili požurivanja vremena, kako mi kad treba. Ako čekam nešto bitno, znam da će to kada zaspem biti već na mojem mobitelu. Ako se dvoumim, imam vremena, jer su te osobe sigurno već zaspale. Sve me to skupa čini da se osjećam kao da iz nekog kašuna gledam kroz prozor u živote mojih najmilijih, onih koje volim nazivati mojima. I zbog toga mi je i lakše nositi se s onima koji nisu moji, koji su eto tu, kao i salata pokraj janjetine – da popune prazninu. Tužno možda, ali istinito. I nisam jedina koja se nalazi na drugoj obali i operira tom logikom.

            Ali M je imala pravo što se logike i vjenčanice tiče. Svejedno, bilo je to ovako… Ušetala sam u neki second hand. Tamo se uvijek svašta nađe. I tu je bila ova vjenčanica. Saznadoh da je ostavila neka postarija gospođa. Haljina za ples njezine kćeri, nekad davno u 70-ima. Bila je duga, bez onih nekih nacifranih stvari po sebi što ih ne znam ni imenovati, sa šišmiš rukavima i sasvim zatvorenog vrata od čipke. Povez oko struka, onako malo više, kao i one duboke Levisice, na pregibu između rebara i kukova. Taman za mene, koja nemam ni struk ni sisu.

            – Jebe mi se – rekla sam tad u sebi pomislivši na ovo kako nemam ni struk ni sisu, a ni momka bogami. Haljina je lijepa i uzimam. 7 Dolara.

            – Valjda će mi se posrećiti – rekoh tada onoj za blagajnom.

            Sve što se u mojem životu nakupilo u ovoliko godina koliko sam napunila, najmanje je bilo prilično za moje godine. Nikad ja neću biti žena svojih godina, napisala je Severina ispod neke slike na Instagramu. Kad to kaže jedna Severina, onda je to valjda okej. Ali ja nisam Severina, nemam ni muža ni dijete, ni karijeru, ni struk ni sisu. Ja sam u drugoj polovini dvadesetih, studentica, još uvijek i financijski zavisna, gladna života i pomalo, rekoše mi skladno – nesređena. Sve bi se dalo sumirati i u: seljanka sam, nemam para, ne vozim čak ni auto. I sve što bih ja uopće mogla reći nakon reda takvih misli je još jedno jebe mi se, jer su nezavisne misli, humor i volja jedino što imam.

            M se također, bez obzira na dijete, nije udala. I rekla je da neće nikad. Kad sam je pitala zašto, rekla je:

            – N moja, neću ja minjati svoje prezime radi diteta! Jebe mi se, neka mali nosi čije oće, ali ja svoje nedan! To je jedini dio mene koji mi mogu samo otet, al ja ga sama sigurno neć dat! Ako san se zajebala na prvu, neć i na drugu!

            I vjerovala sam joj. M nije nikad gajila neke romantične priče. Prinčeve na konjima, niti žabe koje postaju prinčevi, a bome ni konje. Za nju se cijela ljubav i cijeli život mogao svesti u onu amerikansku: it is what it is. A bome nisam ni ja bila daleko. Nekad davno dok smo landrale kršem i pričale o prvim simpatijama, ne baš sigurne što se radi iza poljupca, imale smo i nekog takozvanog savršenog muškarca. Isprva je taj izgledao kao onaj neki Jason, Jacob, kako li se zvao onaj iz Spasilačke službe koji je bio “moj“, dok je za M to bio velepoznati Mitch. Onda tamo sa srednjom i dobom crnjaka, moj je izgledao kao pljunuti Axl Rose, a njezin je bio onaj čupavi Slash. Nakon toga su obojica nalikovala na neke lokalne seljačine u koje smo se zaljubljivale i s kojima smo se tiskale na zadnjem sjedištu njihovog auta misleći kako ćemo od rđe napraviti zlatnu medalju. Eto, objema nam je i kemija išla loše. Nakon njih, M su sve više zanimale muževne figure, a i za mene je izronio Vincent Cassel. Jak, visok, ljut, iskren, krvožedan… ljubav je samo trebala izgledati kao proždiranje u svim mogućim načinima. Da me rastavi kao sat, pretvori u prah… eto baš tako. I sada… moj neki lik ne liči ni na koga. Ne znam ni što bi to ljubav trebala biti i može li se uopće za sve opisati jednako. Sasvim sigurno tko me zavoli, naći će način da se uhvati u koštac sa svime što sam ja, a tko ne, naći će razlog da ode. Nadalje, ne vodim se onom istrcanom, ofucanom balaševićevskom Rijetki nađu rijetke. S tolikima “rijetkima“ u svijetu društvenih mreža, najveći blagoslov je biti gust, čini mi se. Dakle, moja je trenutna Gusti nađu guste.

vjencanica.blacksheep.rs

            Tvrda kao opanak, uvjerena sam da mi samo treba tvrđi đon ili eventualno netko toliko topao da mi ugnjili one potplate ispod opanaka. Možda, pojma nemam. Otkud bih i znala? Mada sam kupila vjenčanicu za 7 Dolara, udaje na vidiku ni u mislima. Sanjam djecu, znam da bi bilo divno imati koje dvoje, troje musavaca, cigančića koji će sa mnom bilo kuda kuda ih povedem, onako stisnuti na zadnjem sjedištu na gomilama stvari koje vukljam na more da nam bude udobnije. Kao što je i moj Ćaća vukljao mene, posljednji isprdak u obitelji, rođen isključivo za zabavu pod stare dane. Kao oni Česi koje uvijek žalimo kad ih vidimo na benzinskoj na putu prema moru. Valjda ću do tada kupiti i provozati neku škatulu koja malo troši i ima malo kilometraže. Sanjam djecu, da, a kada mi iz neopreza i živčanoće zakasni ono mjesečno sranje, pregrizem se cijela, ispsujem se na mrtvo ime i pjevam što je meni ovo trebalo. Žene. Tko nas je stvorio, pojma nije imao.

            Kad sam se ovako počela zabijati glavom u zid od misli što ću i kad ću, i da pripadam drugoj ili trećoj ligi, da nisam ni u borbi za prvaka i kako su mi faca i noge do poda jedino što na meni i u meni vrijedi, M je spremno dočekala:

            – Al ga jebeš i ti sad!

            – A šta jebate, zar nije tako, vidiš i sama di san! Jedan život amo, drugi tamo, sredina puta, bliže tridesetoj, nego dvadeseteoj, nije mi više zajebancija… – nastavila sam ja svoju kuknjavu.

            – Aj muči il ću ti glavu skinit kad te vidin! Šta si ti sebe stavila u rang onih dopičnjakuša!? Ispada da nemaš nikome ništa ponudit! Koji ti je kurac!? Zalipit ću ti jednu čin te vidin…

            – Al… – pokušavala sam upasti u njezino bjesnilo.

            – Ma zalipit ću ti da se odma osvistiš! Jebala te i Amerika i ovaj kašun i vinčanice i pizde materine! Da liga! Bija je i Hajduk nekad u drugoj pa je ispliva u prvu. Ma… ma točno mi dođe da ti glavu skinen!

            – A jesi se i Hajduka sitila, krasno igra u zadnje vrime – slatko sam se nasmijala.

            – Ne pizdi, znaš šta mislin – rekla je i opet se čuo poznati plač – Evo vidiš, i maloga probudi šta si me razbisnila. Iden ća i ne pizdi opet ću! Šta, uvik će bit klinja za zaludit i potrošit, a i brate ako je kraj svita moš i u Dubai! A ee, smij se ti… Al to su ti dopičnjakuše, na te san mislila.

            – Dobroj, dobroj, aj, aj biži…

            – Iden, volin te i ne blesiraj se! – poručila je ozbiljno.

            – Aj, volin i ja tebe, pusa, pusa, boook!!

Blup.

            M je možda imala pravo. Možda. Možda je, možda nije. Cijeli život je jedno možda. I da znaš točno kojim ćeš putem i kako točno, ne znaš sigurno hoće li sutra pasti kiša ili zasjati sunce. I Vakula se više puta zajebao, kamoli ne mi obični smrtnici. Ni sama ne znam na što će na kraju sve izaći. Dijeli me još koji mjesec od povratka doma, prelaska iz kašuna u stvarni svijet u kojem ću ovakve ljude bez dlake na jeziku poput M grliti najsnažnije. Bit će problema sa nema se para i mučenja s kim izaći vani, nezgodnog štipanja kad će udaja, gdje je John i ostalih neugodnih pitanja, jer sam službeno i jedina djevojčica među svojim ženama. Bez obzira što neću imati onu moć odgode ili požurivanja vremena, mogućnost ignoriranja svih onih koji nisu moji, moći ću grliti koga hoću koliko me volja, tutnuti đavliji internet do daljnjega i prijeći u jedinu pravu konekciju sa sobom.

            Opet sam bacila pogled na onu vjenčanicu, taj podsjetnik gdje sam trenutno. K vragu, bila je tako lijepa. Dobro, znam da je to zapravo haljina, ali je za mene od prvoga trenutka vjenčanica. Možda sam je mogla obući koji put, bar na ovim obalama, nitko me ne bi vidio i što ja znam uslikao za Fejs ili nešto tako… Ali ne… kao što je to i M znala, vjenčanica se nosi jednom. I prije toga se ne pokazuje nikome. Čak ni M. Kao i crvena vrpca oko lijevog zgloba, tako se štiti od uroka. Neka čeka. Prostrana je, više sakriva, nego li otkriva, pa ako i nabacim koju kilu, poslužit će. A i ako požuti do vremena, neka, imat ćemo M i ja što prepričavati.

            – Ajde bogati, bitno da se smijemo – kao što bi to rekla M.

            Kao i svaka druga, i ova joj je bila točna. Od tamo odakle dolazimo dovukle smo zlatno pravilo: ili ćeš se smijati ili ćeš plakati. I obje smo izabrale smijati se životu usprkos.

Autorka: Viktorija Božina

Fotografija: favim.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.