Vidovdanski marš ljubavi

Treći put brišem tekst. Imam želju da napišem, ali gubim nit. Odzvanja mi u glavi Askino lepo i zvonko rečeno: „Nemoj da čekaš. Kažem ti jer znam kako je kad čekaš da se sve skocka da bi pisao. Tako nešto ne postoji. Pisac je prvo pisac, pa onda sve ostalo.“

Uporno bih da ne budem pisac, već da sve ludorije iz glave dočaram ljudima koji imaju možda još veće ludorije na pameti. A vrti se sve oko ljubavi, prema sebi, svetu, danu, radjanju, zalasku, telu kraj sebe, duši koju donosiš na svet. Vidovdan je. Jedno Vidovdansko jutro pre tri godine  U.  i ja smo osvanuli ljubeći se, celu noć smo pričali, a ujutru oko pola osam se kikotali onako, zrikavi. Sećam se da je uspeo da izvali: “ E pričamo kao da smo 50 godina u braku…“ Ja sam se slatko smejala. Poželela sam da spavam. A on je čuo neku drugu misao. I odgovorio neslućeno. Mislim da smo se mrvicu ljubili… i zaspali. Posle tog budjenja, ljubimo se i dan-danas. Ako dodamo sedam pre toga i ove tri, desetka iz površnog poznavanja gradiva… deset godina traganja, smeha, podržavanja, smešne ljubavi, jer je nikako ne mogu nazvati neozbiljnom i mlakom, ili preozbiljnom i plamtećom. Kao slatko od višnje je. Red zrelih plodova, red šećera… i to tako stoji… pusti sokove, skuva se… slatko pojede i opet poželiš isto. Ne poznajem ga. Mislim da ga nikad neću upoznati. Znam šta voli, šta ne, ali šta čuva u dubini duše verovatno nikada neću moći da saznam. Nije to pomirljivost, letargija… to je čuvanje tog divnog bića koje imam uz sebe. Svaki Vidovdan posle ovog budila bih se sa istom željom, da svaki sledeći dočekamo zajedno. Svaki sledeći Vidovdan budiću se sa istom željom. Nezahvalno je pisati o ljubavi, to mi je kao kad dodjem sa putovanja a ljudi pitaju :“ Kako je bilo?!“ Sve što im možete reći, a da ne bude preterivanje je: “ Lepo, zanimljivo!“ U.  je nekako spontano obeležio moje „dobre godine“, ispunio mi je iskrene želje koje mu nikad nisam poverila na čuvanje, grcali smo nekad u ružnim rečima, ali nikad ih nismo zaboravili- kao opomena svemu što smo jednom drugom gurnuli na grudi kao bol. I rastemo kroz još jedan život, menjamo se svakog dana i topimo se u rečenicama gde jedno drugom pričamo o tom malom životu koji raste uz nas. Neviđeno je dobro stvarati! Stvarati život! Neopisivo je voleti biće koje vam je bez potpisa poverilo budućnost na krojenje, a vi njemu dlanove na stisak koji znači – sve. Još jedno Vidovdansko jutro, gde će na Tv-u pričati o istoriji, a ja ću isključiti isti. Uz dva života ispred sebe probaću da ne čekam, da ne slažem puno kockice… kako na početku, što reče draga Aska. Vidovdansko jutro i marš ljubavi koji ne mogu da vam opišem. Pustiću vas da ga odslušate.
knjige-ljubav-blacksheep.rs
Autorka: Marija Raković
Fotografije: pinterst.com
2 Komentara
  • ****
    Objavljeno 01:16h, 13 jula Odgovori

    Stvarno prelepo napisano, sve pohvale!!! 😀

  • nadimakbeznadimka
    Objavljeno 03:03h, 25 decembra Odgovori

    Uz ovakve tekstove cmizrim.Ne placem,vec cmizdrim…i nadam se da je ce jedan divan devocurak,u telu zene i majke,ziveti srecno do kraja zivota sa svim Vidovdanima koji su pred njom i koji ce biti njena istorija.Divano 🙂

Ostavi komentar