Vanja Urukalo Onirik:  Umetnost unutrašnje borbe

Vanja Urukalo je kreator stripova ujedinjenih u albumu „Metanoja“ koji su kao rođeni za osobe koje imaju tendencije ka večnim temama, metafizičkim pitanjima i misticizmu. Dramatična borba sa unutrašnjim demonima, grubim energijama astralnih nivoa pokušava da se transcendira u ovom psihodeličnom kolopletu oživljenih vizija uskomešane psihe, a gonija i muka, sa nadom da će u nekim uzvišenijim sferama čovek pronaći svoj mir i integrisati svoje ranjeno biće. Gotovo da svi značajniji stripovi ovog autora nose  poruku takve prirode, a Onirik svojim pristupom ostavlja prostor čitaocima da donesu konačnu odluku za sebe.

Za početak nas zanima kako je strip ušao u tvoj život i kad si shvatio da će ti to biti i profesija?

Najvažniji temelj života čovekovog jeste, svakako, detinjstvo. Poprilično negujem ovaj intiman kult, ali ne u pogrdnom smislu želje da se večno bude mlad ili straha od starosti i smrtnosti, a pogotovo ne forsirajući onaj ružniji aspekt nostalgije – “ Al’ je onda bilo bolje..“. Više konciziram onaj integrativni momenat bića da ne bude srušen most između „detinjstva“ i  „odraslog čoveka“ koji se arhetipski dešava u životu savremenog pripadnika ljudske rase, gde se odvija  zastrašujući zaborav sebe kao malog, a „odrastao čovek“ ophrvan mučnim brigama svakodnevnice zaboravlja, ponajpre potiskujujući emociju deteta, te gubeći uvid u svoje tadašnje funkcionisanje, tu veoma važnu introspektivnu sponu koja ujedinjuje unutrašnje psihičke snage ka kosmosu zaokruženog procesa individuacije. Pa, eto, možda je zato ovaj vid „ranjivosti“, gledan kao takav iz ugla surove, grube i nepraštajuće realnosti naše egzistencije trebao biti adresiran na sve nas, a ne samo rezervisan za tamo neke umetnike, maštare, čudake i zanesenjake što su jedini uspeli da se mentalno i emocionalno distanciraju od preovlađujuće društvene mašine za mlevenje ljudskog mesa. Upravo je  kreiranje stripova jedno od derivata mašte koji otvara portal duhovne renesanse, olakšavajući taj povratak u središte, jer je strip centralna ljubav moga detinjstva. Zanimljivo je da je pored svih pozitivnih osobina kao što je razvoj maštovitosti, susret sa stripom u najranijim danima života bio vezan i za nesavršene osobine koje su me karakterisale u detinjstvu kao što su posesivnost, pohlepa i škrtost (smeh). Sećam se nekih od mojih prvih snova koji su se često ponavljali, a bili su popraćeni ludačkom pohlepom i posesivnošću koje je bilo vezano za moje dečačko sakupljanje ovih sveščica.

U podrumu stare kuće je postojao tunel koji inače ne postoji u stvarnosti, ali je u snu njegovo postojanje bili tajanstveno i izvesno. Došao bih do kraja tog polumračnog tunela gde bih pronalazio gomile nepročitanih stripova. Egzaltacija i uzbuđenje bi bili nesnosni, a u tom momentu bih shvatio da je to samo san. Čak i tada, u trenutku lucidnosti sna, bih snažno prigrlio te stripove, misleći da ću ih tako preneti u materijalnu stvarnost i da će nakon buđenja oni takođe osvanuti u mom zagrljaju… ali avaj!! To se, naravno, ne bi desilo pa bi nastala velika frustracija zbog migoljenja tadašnje ubedljivo najvrednije valute poseda jednog dečaka. Danas još uvek sanjam stripove, no više iz ugla stvaraoca,a ne posednika i to kao neverovatne, mistične kreacije koje bih kao autor jednog dana mogao poroditi i u materijalnoj stvarnosti.

Ne mogu strip da determinišem kao profesiju, već više kao ljubav – idealno bi ih bilo objediniti, no zna se šta ima prednost; kada su ljubavi u pitanju praktičnost je u drugom planu, a bavljenje stripom, a ne nekom drugom umetnošću je jedno veliko hvala ovom mediju što mi je ulepšao taj prvi deo života.

unnamed (1)

Da li si se kao klinac poistovećivao sa nekim od čuvenih ili manje čuvenih strip junaka?

Moje generacije  su uglavnom odrastale na Mikijevom Almanahu, M.Zabavniku, B produkciji uglavnom italijanskog stripa kao što su Zagor, Blek, Kapetan Miki i ostali junaci, što nas je u periodu osnovne škole više nego zadovoljavalo. Gutale su sve strip stvari na koje se tada nailazilo, ali mislim da sam se svojim najranijim detinjim maštarijama najviše referisao na Tarzana, pogotovo autora Berna Hogarta čija je karakterizacija ovog lika najviše ličila na ono kako je to zamislio Edgar Rajs Berouz u svojoj knjizi „Tarzan među majmunima“, a mnogo kasnije je to autentično prikazao Hju Hadson u odličnom filmu „Grejstok“. Uglavnom su sve ostale ekranizacije i većina stripova o ovom legendarnom heroju bile pop kulturalne površnoće  proizvoljnih konstrukcija. Poistovećivanje sa Tarzanom je bilo lako,pošto je on neka vrsta sukoba prirode i kulture,identiteta zbunjenog sa jedne strane primitivnom, istovremeno i veličanstvenom,divljom životinjskom stranom koja je u svoj svojoj surovosti ipak impregnirana prostodušnošću,spontanošću i iskrenošću,dok se sa druge strane nameću konvencije civilizacije koje neprekidno štroje te instinktivne,animalne impulse, pa i ovaj karakter pokušavaju pripitomiti i učiniti pristojnopokornim robom ljudskog društva.

Meni, kao sasvim malom dečaku, poistovećivanje sa Tarzanom je značilo savršen eskapizam od pravila,moranja i raznih sivila koje uobličavaju susret novorođenog, prirodnog bića sa tekovinama civilizacijskih uzusa, te prvih institucionalizovanih maltretmana i užasa početnih socijalnih interakcija, a taj zov  rusoovskog povratka prirodi idealizovao je u dečačkoj mašti džunglu kao udoban vrt preadamičkog čoveka, divlje zveri kao veličanstvene,prelepe prijatelje ; golišav i slobodan u svojim fantaziranjima mislio sam da je Tarzan realna priča moje budućnosti… Naravno, bukvalna istina je da bih nakon par sati u prašumi bio pojeden ili mrtav,ako ne od kakvih atraktivnijih zveri ono makar od komaraca; ali u jednom prenesenom značenju ovo je više bilo simbolično namigivanje Boginji Slobodi i što većoj nezavisnosti od bilo kakvih stega.

Kad se već govori o najranijim danima,ne mogu da ne pomenem Šilju, što se mene tiče definitivno najsimpatičniju pojavu u celokupnoj pop kulturi .

Šilja je za mene bio pojam nonšalancije, ultra-simpatične smotanosti, skromnosti i sitnih hedonizama. Često sam imao vizije lenjog i opuštenog Šilje na visećoj ležaljci, razapetoj između dva ogromna, hladotvoreća stabla oraha bujnih krošnji, kako čita stare,pohabane stripove sa slamčicom u ustima, čiji je drugi kraj povezan sa džinovskom cisternom punom limunade. Naravno, Šilju sam uvek smatrao potcenjenim – „priglupim pomoćnikom“ Mikija Mausa, sve u režiji papetmastera Diznijevog univerzuma. Mislim da je delimično i ta nepravda učinjena Šilji doprinela da iznedrim jednu od najkontraverznijih slika u stripu „Pačvork Poglavlja“ gde ovom, iz moje vizure , polu-čaplinu,polu-svedenborgu dajem ključnu ulogu i gotovo metafizički značaj razapevši ga na krst, dok ga Miki Maus i Isus Hrist oplakuju, sve pred raskalašnim, omažirajućim prisustvom Boginje Postmoderne. Mnogi su odbili da objave „Pačvork Poglavlja“ u prvom redu zbog te slike, a bilo je čak i ružnih komentara, ne shvatajući da gajim simpatije prema sva tri lika (bili oni za neke fiktivni,a za neke stvarni),svakako ne isključujući moju dvojaku prirodu – gde se sarkastični humor uporedo pojavljuje sa poštovanjem i smrtnom ozbiljnošću. Stoga i ova slika ima nekoliko slojeva, a jedno od njih je prikaz obožavanja idola. No, uprkos očiglednoj persiflaži, koja je vidljiva čak i iz podmornice bez periskopa kojom upravlja Filip Višnjić, dotični bukvalisti me uvek iznenade svojom vulgarnom predvidljivošću; da parafraziram Crnu Guju da takvi dobru šalu ne bi prepoznali da ova obigra oko njih i usput ih podšiša…

Sećam se jednog davnašnjeg sna koji potpuno definiše opuštenost,nepretencioznost i jednu vrstu dobrovoljnog autsajderstva, te u nekom istočnjačkom smislu budističke pasivnosti i smirenosti koju emanira ovaj lik. Hodajući svojim stazama ataraksije kroz astralne šumarke i livade nailazim na staru seosku, švapsku kuću gde me dočekuje Šilja kao mudri, bradati starac i nudi me dinjama sa šećerom. Pošto celu scenu sna režira Andrej Tarkovski sa pozajmljenim  Kjubrikovim objektivima, krećemo se u snoviđajnom slou maniru sa blagom psihodeličnom fiš aj perspektivom, a vankadrovski život obeležavaju tiho-odzvanjajući odjeci laveža pasa,udaljeni glasovi zaigrane dece pomešani sa zvukom bele fluidne buke – čime  svemirski brodovi kriju svoje prisustvo i roptanje hevi metal mašinerije u jastučastim oblacima koji  ove brušeće rifove amortizuju u tiho plakanje kitova, čineći bele sablasne skulpture na kontrastu tirkiznog neba. Sve ovo prati saundtrejk seoskih  crkvenih zvona, motornih testera udaljenih komšija umiksovan sa muzičkim skorom glasa Mašinke Lukić, uz neodvojivu psihodelik – dron pozadinu benda Goblin nalik onoj iz filmova Daria Arđenta – podrazumeva sa da taj šušteći saund dolazi iz zvučnika starog radija koji koristi ogromnu dugmad za podešavanje radio stanica,a da u istom stanuju imaginarni patuljci koji prže krompiriće kako bi zvuk bio vinilno pucketav,a istovremeno i nostalgičniji.Nakon što smo pojeli dinje, Šilja mi savetuje da nastavim svoju šetnju bosih nogu kako bih ostvario bolju komunikaciju sa zemljom i poboljšao prijemčivost za pojačano magnetno dejstvo lej linija po kojima hodam.

Naravno,ovakvih likova kojima su deca bila oduševljena bilo je dosta – recimo Supermen (mogućnost letenja plus vanzemaljsko poreklo), o Zagoru kao najpopularnijem strip liku na ovim prostorima ne treba trošiti reči – izuzetno snažna volja i karakter podcrtan izvesnom nervozom i naglim reakcijama uz Ferijev crtež koji ga je činio blago razrokim. Veliko se filozofsko pitanje postavlja kako bi se Zagor, sa svojim konkretnim odlukama i kao sunce jasnim stavovima, snašao u Bergmanovom filmu…

unnamed (2)

Pre nego što si postao Onirik, bio si samo Vanja Urukalo. Onirik bi u grubom prevodu značio sanjara – onog ko ne sanja samo kad spava, već i kad je budan. Kada si zapravo postao Onirik?

U odabiru ili samonametanju ovog imena Onirik dominantna intencija nije bila da sam Ja neki sanjar ili maštar koji poriče stvarnost oko sebe ili svoju nasavršenost kako bi se pežorativno moglo shvatiti „onaj koji budan sanja“, već mogućnost proširenja percepcije i iskustva –  psihosentionautski proboj u „alternativne stvarnosti“ tj. koristiti svest kao vozilo i otputovati u astralne dimenzije posetivši ključna uzgajališta kreativnosti, osvestiti mogućnost multidimenzionalnog ushita činjenice da se istovremeno može boraviti u više „stvarnosti“. Čak mislim da sam izuzetno logična i racionalna osoba koja je potpuno svesna linearnih relacija kao dominantnih funkcija trećeg denziteta, a druga je stvar što možda nisam uvek bio u mogućnosti da se prilagodim grubim frekvencijama i zgusnutim energijama realnosti u kojoj naša svest uglavnom obitava. Tako je trebalo biti, jer uglavom ovaj oblik teskobe i neprilagođenosti čoveku daruje intenzitet koji biva presudan za  jasnovidost  spoznaje ili hvatanja misli, emocija – toliko pojačanih do tog stepena izvesnosti koji bi anulirao svaki vid nedoumice i porodio ovog Onirika čija prva destinacija i beše san, no procesom stvaranja se snovidištvo počinje izmeštati i u okrilje onoga što mi nazivamo budnim stanjem, jer vizije postaju sve plastičnije, a moja prisutnost duha sve uočljivija na suptilnijim i tananijim obrisima eteričnih predela. Moram, pak, priznati da se ne identifikujem previše sa nazivom Onirik, pa ni onim Vanja Urukalo; shvatam ih više kao odrednicama mog dela bića koje nazivamo egom – kompasom trenutnog identiteta koji mi je dodeljen na zemlji ili sigurnog ostrva od koga još nisam sposoban da se potpuno emancipujem, iako ga više Ja, poput mudrog učitelja, usmerava i neprestano oplemenjuje.

Pre nekoliko meseci u Novom Sadu svi ljubitelji mašte, umetnosti, pop kulture, spitualnosti i humora mogli su da prisustvuju promociji tvog strip albuma „Metanoja“. Za one koje su možda njihovi demoni sprečili da dođu ,reci nam šta je „Metanoja“ i pokaži nam mapu kako do nje možemo doći?

„Metanoja“ je strip štivo ispisano krvlju, ogoljenim nervima, stanjima koje su bogatije očitovanjima od svakodnevnih muka, pa ih ne možemo napustiti bez osvrtanja. Neki stripovi su umesto tušem rađeni tečnom agonijom, sumanutom strašću oproštajnog pisma, oplakanog entuzijazma kao uzvišenog vida ljubavi čiji objekat je još uvek difuzan i apstraktan. Mnogobrojne katarze popraćene šapatima demona, raskeženih cerenja ukomešane podsvesti i mikelanđelovske bogoruke ponovo pružene posrnulom čoveku su kompresovane u ovom psihodeličnom špaliru prijatno – neprijatnih udaraca koji pljušte na sve strane, dok grmeće vizuelne opere šibaju zatečene recipijente velikim preobražajem zvanim Metanoja.

Kolika je zapravo tvoja kolekcija autorskih stripova do sada? Da li si na neki od njih posebno ponosan?

Što se tiče autorskih stripova ima i onih koje sam radio za neke časopise pod raznim pseudonimima. Recimo, za „Svet Smeha“ sam radio Čaraponosog, a uglavnom su tu još bili razni komični stripovi i karikature koji su izlazili u humorističkim listovima i novinama, pa neke stvari i na odevnim predmetima,kutijama i sl. Tu i tamo bi mi i neka ilustracija našla svoj prostor u listovima koji se bave kulturom.

Međutim, sav taj moćan „vrhunski doživljaj“ procesa stvaranja  koji najviše potenciram kada govorim o umetničkom stvaralaštvu i pratećim mističnim stanjima tu bi redovno izostao, jer ovakvi stripovi i teme ne iziskuju udubljivanje, psihički napor i egzaltaciju kao dela koja donose transformaciju. Upravo bih zato i apostrofirao kao omiljene kreacije moje stare stripove koji se nalaze u albumu „Metanoja“,a to su AstraLevel,Omaž,Vapaj Izgubljene Anime i Pačvork Poglavlja.

Pored toga bih istakao ostvarenje „Vučji Stid“. U ovom stripu su ujedinjena sva ona osećanja koja sam već naveo o ovim izlaganjima, a preovlađuje strastvena, divljačka ekstaza likantropije u smislu potpune abreakcije civilizacijski potisnute životinjske strane, koja ovde kroz agresiju nekontrolisano buja. Ovaj strip je vrlo čudna, u narativno-spiralnom i poetskom smislu,igrarija koja pokreće mnoga pitanja i poseduje višestruko veliki broj slojeva. Inače, on je delimično inspirisan mojim bizarnim astralnim iskustvom pod dejstvom punog meseca.

Analogno tome, vukodlaci se često u mojim delima pojavljuju kao simbol, a likantropija koja se u psihijatriji vodi kao vid ludila, gde oboleli za vreme punog meseca umišlja da je vuk i vođen satanizovanim oblicima sila prirode pokušava da ulovi plen, jeste u kulturama severnoameričkih indijanaca, aboridžina (transformisanje u vukoliku verziju australijskog kontinenta-dingo i sl.), ili nekih afričkih plemena (crni panter) shvaćena kao stvarnost, jer šamani smatraju da iz fizičkog tela Obuzetog izlazi astralno ili čak eterično telo vuka, pa  se stoga određenim đavolskim travama može postići i fizička transformacija, uz nesebičnu pomoć punog meseca. Preneseno na kognitivnu ravan, metaforički se izuzetno inteligentno koristio ovaj motiv u umetničkim delima i povezivao sa relacijama erosa i tanatosa,psihološko i kulturološko  utemeljenim seksualnim inhibicijama, te potiskivanja prirodnog koje se kasnije vraća na monstruozno zverski način, naročito u filmovima kao što su Company of the Wolves, Cat People, Emerald Forest, nešto delikatnijem Picnic at Hanging Rock i sl.

Ciklus „Ranjivost “ koji se sastoji od radova „Ranjivost“,“Misticizam i Nada“, „Sumnja“, i četvrti koji je tek u misaono-idejnom povoju, a trebao bi da zaokruži celu priču – definitivno su ostvarenja koja takođe zaslužuju pažnju.

U ovim više verbalizovanim delima nisam želeo da upadnem u onu jedva primetnu finesu nedostatka nepredvidivosti u tretiranju nagoveštaja, a ujedno i ispuštanja dobrih zicera za dužu i potpuniju elegiju nedovršenosti upravo tih istih nagoveštaja. U suštini, koliko god moja namera bila iskreno ispravna i pohvalna, upravo ta važna finesa bi me mogla uvesti u dorečenost i konkretnost,koje svakako nisu bile u dosluhu sa mojim namerama jer bi anulirale onu potrebnu tajanstvenost. Inače, stripovi iz ciklusa Ranjivost su kao neka filozofsko – intelektualna sapunska opera gde je prikazano nekoliko buntovnih i neprilagođenih tridesetogodišnjaka koji iz urbane sredine odlaze da žive u šumu, prevashodno da bi se suočili sa samima sobom. Njihova emotivnost,ekscentričnost i pre svega ekstremna složenost ovde dolaze do punog zamaha, a pogotovo što njih ne moramo shvatiti samo kao likove, već i kao personifikovane principe – pa tako Aloun Hipokampus, Amigdala, Inferno, Hubris i Viročana postaju (anti)heroji u ovoj psihoparajućoj storiji, a gde bi im se u poslednjem,još uvek nenacrtanom delu, pridružila i divlja,strastvena mlada devojka Šri koja će svojom neobičnom lepotom, hipnotičko razrogačenim, ogromnim očima i erotsko-širećim nozdrvama uz potpuno nepredvidivu, ćudljivu i tajanstveno – originalnu prirodu napraviti stravičan haos, naročito među muškim likovima.

unnamed (3)

Koliko ti je bitan ambijent dok oživljavaš svet koji stvaraš tj. možeš li da se izoluješ od spoljašnjih uticaja i kojoj meri oni postaju deo tog sveta?

Samoća je na veoma lošem glasu u današnje vreme, ljudi je se plaše, a ostati duže sa sobom, potpuno sam, pokreće određene energije. Individualizam je takođe nepoželjan, naročito u savremenoj umetnosti koja je super socijalna i društveno angažovana. Bavljenje sobom i sopstvenom psihom je čak okaraktirisano i kao sebično – kao da svi koji su danas u umetnosti aktivni moraju imati istu nameru i cilj da poboljšaju društvo u kome žive, da se bave političkim pitanjima i da budu kao neka estetizovana ekstenzija tv dnevnika i dnevne štampe. Ja se ne bavim takvim pitanjima, pogotovo ne na takav način lišen metafizičkog zaleđa, jer mi to deluje kao mravlji prdež koji želi da preusmeri tok ogromne vetrenjače. Uostalom, tako i dobijamo gomilu nesavršenih osoba koje se ne baveći sobom, i samim tim nemajući nikakav uvid u  funkcionisanje mehanizama sopstvene psihe, hvataju ukoštac sa problemima društva uz pretenzije da ga izmene. Nepobitna je sprega uticaja pojedinca na društvo i obrnuto, a mislim da je oplemenjivanje,preusmeravanje toka energija na sopstveni razvoj i rast samosvesnosti uslov da te društvena mašina ima manje pod kontrolom. No, kažem da je dobro biti uključiv i ne nametati drugima svoje stavove,neka se svako bavi onim čime želi,jer ponekad generalna pravila završavaju fašističkim orgazmima. Pa tako ja, sasvim naprotiv, umesto da na savremen način svoje subjektivno iskustvo doživljeno u samoći preduhitrim objavom o sterilitetu doživljenog zbog izostanka te spomenute društvene aure, drsko ću bavljenje sopstvenom individualnošću uzneti na univerzalnu ravan. Zar neću tako bolje opipati pulsaciju spontane reakcije vlastite intimnosti, sledeći arabeske životnih strujanja iscrtane na površini psiholoških mapa, te dobiti jedinstvenu priliku za ronilački proboj u dubine okeana unutrašnjosti.

U kojoj meri si ti – tvoji stavovi,strahovi,želje ili demoni – prisutan u svojim junacima ?

Ovo nesagledivošću upita nad sobom, mističnog tapšanja po ramenu od strane nevidljive ruke – prevazilazi svaku granicu, jer izlazeći iz opsega razuma i mere, nadahnuće smelo gazi po ograničenjima naših mediokritetskih osobina. Preterivanje je razobličavanje srednjestrujaških tendencija uobičajene stvarnosti i pratećeg intenziteta na kome se ona odvija, a koji je u umetničkoj kreaciji nedovoljan da bi reanimirao impulse svetlucave radosti,ekstremne tuge ili spiritualnog zanosa. Moji likovi pucaju od  emocija svih vrsta koje su dovedene do paroksizma – dionizijskih komešanja, strasti i zastrašujućih nemira,jurodivih ispada,neprijatnih priznanja i užasnih ekscesa ; drsko vivisecirajući etiku i moral. Moji površinski slojevi odišu mirnoćom, racionalnošću, ljubaznošću, a ponekad i prijatnom vedrinom, ali oni dublji slojevi su uvek nosili tajanstvenu opasnost, skrivenu demonsku razarajuću energiju u prestrastvenom braku sa nervno-emotivnom preosetljivošću koja sudbinski vapi za transformacijom, opsesije makabristističke pozornice koja veliča smrt i ne priznaje je kao svoju poslednju destinaciju. Ova  dela, uz veliku pomoć metafizičkih snaga, su mi pomogla da ovo delimično integrišem i ukrotim,da postanem ambivalentan – a ne kontradiktoran i sukobljen sa sobom, još uvek noseći na plećima ova prokletstva vezana za pojam  vremena,  uz neskrivene težnje ka večnosti koja neumitno briše sve dualitete.

Imaš dosta poštovalaca koji prate tvoj rad,čitaju ,uživaju..kako bi odredio publiku za koju crtaš i pišeš ?

Sa ovim, pomalo neoubičajenim pristupom stripu, neidenjem uz razum nekom prosečnom kozumentu današnjih sadržaja,  nisam pre nekih desetak godina  očekivao da će  veći broj ljudi čitati ovako nešto. Iako sam se izvesno vreme vrzmao po nekim magazinima i časopisima, tek je poslednjih godina interesovanje poraslo  zbog postavljanja stripova na net, da bi izlaskom štampanog albuma, gde su sakupljeni moji stari stripovi u ciklus „Metanoja”, postalo van svakih očekivanja – makar što se tiče domaćeg, autorskog stripa za koji je interesovanje veoma malo. Mislim da je odlučujuća kapisla bila tema kojom se bavim i način na koji sam je interpretirao u ovim delima, pa sam tako i uspeo da animiram publiku koja nije vezana usko za strip. Na promociji u Novom Sadu je bilo mnoštvo mladih ljudi zainteresovanih za večna pitanja, pesnika, filozofa, psihodeličara, duhovnika, ljubitelja maštovitih sadržaja i simbola. Interesovanje je bilo ogromno, pa sam nakon mesec dana naoružan novom količinom primeraka morao da napravim reprizu. Dosta njih me i lično poznaje iz nekih nastupa drugog tipa, znaju moju energiju i stavove, pa sam tako i poslužio kao reklama za ova dela. Dosta poznanika, pa i osoba koje ne poznajem, me sreću u gradu sa željom da analiziramo pojedine delove Omaža, Pačvork Poglavlja i ostalih radova što može biti izuzetno zanimljivo i sadržajno. Interesovanje sve više raste, a meni je značajno da oni koje zanimaju numinozne,svetičuće teme,a pritom vole umetnost i popkulturu masovnije čuju da postoji  na ovako  više desnohemisferno – moždani način  opevana suština, jer bih prvenstveno  bio presrećan da čujem za ovakav tip stripova, koji imaju ovakav pristup, i bave se ovim temama, a nastali su iz pera drugih autora.

Ko su tvoji omiljeni strip autori i šta najradije čitaš?

Uvek sam voleo one stvaraoce koji su insistirali na što asketskijoj fabuli kako bi proširili onaj prostor između redova i tu uspevali da uguraju što više individualnog,iskreno perceptivnog i duševnog doživljaja sopstvene vizure stvarnosti. Mnogo sam više ovakvih božanskih darova video u umetničkom filmu, nego li u stripu,ali ja danas i jesam mnogo bolji poznavalac sedme od devete umetnosti. Možda takvi stripovi i postoje u većim količinama,ali nisu nikada štampani kod nas. Kao čitalac stripova i kolekcionar  sam, poput mnogih, najviše stao na famoznoj 1991. gde sam kao petnaestogodišnjak imao kolekciju od oko hiljadu stripova, da bi svake godine ona opadala, pa ne znam da li mi je danas preostalo stotinjak. Poslednjih desetak godina sam pročitao veliku većinu stripova koji su izašli od naših izdavača, a pažnju  mi je zaokupilo svega par, a to su Sendmen,Propovednik, Džon Konstantin, par komada od Žodorovskog (koji mi je mnogo beskompromisniji i jači kao filmski autor), a uvek se vraćam Korbenovim stripovima, Dina Batalje, Asteru Blistoku, Srebrnom Letaču, Dilanu Dogu i raznim klasicima koje nema smisla nabrajati. Veliko hvala bih rekao i kultnom Alanu Fordu (uz engleski tv humor tipa Monti Pajton, Crna Guja, The Bottom, Young Ones i sve ekstremnije serije gde se pojavljivao za mene najveći komičar svih vremena Rik Mayall) koji me naučio još kao klinca važnoj lekciji crnog humora, a naročito bih podcrtao prvih osamdesetak epizoda koje je crtao Magnus. Nekoliko epizoda Zagora su mi i danas odlične.

Šta bi poručio ljudima koji su odlučili da krenu putem,nekad uvrnutih ,nekad riskantnih,ali,ipak,svojih snova?

Mogu samo da pričam o svom primeru,pa ko uspe da se prepozna. Ja sam bio nagnan samouverenošću neuroze na stvaranje – tu nema straha od greške, ko će šta da misli,jer ti opasnije prokletstvo visi nad  bićem. Važno je napomenuti da  celu ovi priču ne smatram poslom, već teurgijom, pa zato nisam opterećen rezultatom ili uspehom, pogotovo na društvenoj pozornici. Ako se dese uspesi i pohvale – odlično ! A ako izostanu – pa šta. Važno je voleti svoju nesavršenu decu, pa čak i da za druge budu glupa ili ekscentrična, jer si u njih utkao svoju energiju,strast i ljubav, a oni ti to uvek vraćaju, jer vibriraju na tvojim frekvencijama. Za mene je život koji nije u skladu sa sopstvenm suštinom potpuni isprazni promašaj, pa stoga metafizički dignitet traži svoje zadovoljenje i ne dozvoljava ti da budeš naivni rob koji se zadovoljava mrvicama ugleda i konformizma – medaljama društvenih poželjnosti zombiranih infekcijom potrošačkog društva ; pa makar se zaglibio i crkao u blatu sopstvenih zabluda, okopneo sam i prezren – snažan karakter ostaje veran svojoj suštini i ljubavi.

 Za kraj, u skladu sa nazivom portala, zašto si ti crna ovca?

Crna Ovca je buntovnik, neko ko od rođenja instinktivno shvata da mnogo toga nije u redu, da stepen slobode koji trenutno postoji nije zadovoljavajući, i onda bilo kakvim revolucionarnim delovanjem, kontraškim ponašanjem, provokacijom i ekscesom iskazuje svoju revoltiranost, pa i duboku povređenost. Mislim da sam nekada, kao mlađi, bio sinonim za crnu ovcu ili belu vranu  – a to je, svakako, buran način trežnjenja od mediokritetske, beloovčije opijenosti većine čovečanstva. Danas  nisam „crna ovca“, jer smatram da više ne treba da budemo ovce, pa ni one crne. Mnogo opasniji za društveni sistem i idiotske vrednosti koje on licemerno proklamuje, takmičarski „duh“ – uopšte evolutivno zastarele programe koji se neguju i nameću, a počivaju negde ukorenjeni u nama, što pojačava mogućnosti manipulacije od strane „matriksa“ – jeste osvešćeni pojedinac; onaj koji se bavi pre svega sobom, svojim duhovnim razvojem, negujući mentalnu, misaonu, intelektualnu higijenu procesima samoposmatranja i, samim tim, bivajući sve više savetovan od strane sopstvenog, ličnog nadsvesnog dela bića uspeva da obogatii riznicu kolektivno nesvesnog jednom plemenitijom novostvorenom paradigmom. Mislim da ove procese ne treba po svaku cenu silovati i forsirati,nego kroz katarze i uvide u vlastitu nesavršenost steći osnovu za razvoj mudrosti i rađanje novih obrazaca koji korespondiraju sa zrelijim, odgovornijim, spiritualnijim frekvencijama no što su to bile one grublje energije; koje same po sebi,u novoj sredini ne mogu opstati – pa postepeno bivaju otpuštene.

Sanja Petrović

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.